Gledali, a nismo platili – recenzije filmova

 

The Nice Guys

Ako ste čitali našu listu najboljih buddy cop filmova, bili smo inspirisani upravo ovim naslovom, koji nam je konačno došao na recenziju. Nema ovde mnogo šta da se pametuje, osim da se kaže – Vratija nam se Šejn Blek i donija friškog krimića. Projekat nije mogao da omane – Rasel Krou, kao pravični siledžija za iznajmljivanje i Rajan Gosling, kao polu-sposobni privatni detektiv, sa tradicijom bitange i alkosa, traže nestalu devojku kroz podzemlje pornografije, kriminala i politike, a sve je smešteno u Los Anđeles krajem ’70-ih. Hemija između njih dvojice je savršena, ali im i takvima šou povremeno krade petnaestogodišnja Anguri Rajs u ulozi Goslingove ćerke. Prolaziće vam tu mnogi poznati, ili nepoznati ali upečatljivi glumci, atmosfera grada u raspadanju (kako je sam Blek nazvao LA tog perioda, u jednom intervjuu) je odlično prikazana, a sve prati odličan skor i izbor muzike. Čuli ste ove pesme milijardu puta, ali kad ih ubacite na ovakvu priču, delovaće vam kao da nisu ni pisane za nešto drugo. Blekove replike za pamćenje i citiranje su i dalje tu, obogaćene malo iznenađujućim slepstik momentima, u kojima se posebno ističe Gosling. Krouov lik kao da nam u stvari prikazuje šta se desilo Badu Vajtu iz filma Poverljivo iz LA-a, a videćete u kasnijim minutima još jedan omaž ovom kultnom ostvarenju. Štošta će vam ovde izazivati asocijacije na mnoge klasike žanra, ali Tarantino ovo nije – omaži su suptilni, a uzore prizivaju samo atmosferom. Za sladokusce, ima i podsećanja na ranije filmove autora, pa ko voli nek prepozna. Možda ih generalno više ne prave kao nekad, ali Šejn Blek i te kako to čini.

Gledati sam, pa sa ortakom sa kojim stalno citirate Poslednjeg skauta, pa sa devojkom (ili potencijalnom kojoj hoćete da pokažete koliko ste kul), pa ponovo sam, a posle kako hoćete.

 

Puerto Ricans In Paris

Malo je gospodara kategorije “onaj iz onog filma”, kao što je Luis Guzman. Simpatični debeljko koji je uvek nekako tu i znate da će ukrasti šou svakoj preplaćenoj zvezdi pored koje ga postavite. Tako je i njegov redak projekat gde igra glavnu ulogu, u teoriji obećavao. Sa rediteljem/scenaristom Janom Edelmanom i glumačkim partnerom Edgarom Garsijom, već je radio na seriji How to Make It in America, a naslov nedvosmisleno ukazuje da se radi o “riba na suvom” priči, koja humor vadi iz sudara kultura. Ali onda je sranje udarilo u ventilator, što bi rekli Anglosaksonci. Ova priča o njujorškim pandurima specijalizovanim za falsifikovane ženske tašne (?!?!?!), za koje sazna hip francuska kreatorka, čiji je najnoviji dizajn ukraden i pozove ih u pomoć, traje samo 80 minuta, iako će vam se povremeno učiniti da ste počeli da ga gledate pre tri dana. OK, Guzmanov šarm je tu, pa čak i dok komentariše Francuze, gejeve i hipstere, u maniru koji je bio prevaziđen još oko nastavaka Policajca sa Beverli Hilsa. Njegov buddy cop Garsija ima glumački talenat prosečnog drveta, ali uspeva da bude simpatičan sa svojom pojavom copine mekog srca. Koliko god da je radnja prepisana iz milijarde sličnih filmova, ima tu osnova za jedan zabavan “latinosploitation”, sa sve muzikom koju verovatno Pitbull pušta na svojim kućnim žurkama. Problem je samo što je sve toliko nepovezano, da deluje kao da ih je reditelj sve pustio da se zajebavaju mesec dana i onda to random izmontirao. I ok, uz sav kemp neke pokušaje humora je stvarno trebalo zaboraviti još pre mnogo godina. A to što se boginje Rozi Perez i Rozario Doson pojave samo na po tri minuta, o tome tek neću da trošim reči. Jbg, nije ni Paja Vujisić baš sve mogao da iznese, tako da još uvek čekamo Guzmanove Kamiondžije.

Gledati se može dok čekate da na TV-u počne nešto pristojnije.

Autor: Radomir Zvoncek

 

Sing Street

Postoji onaj divni divni film The Commitments, o grupici Dablinaca koji reše da naprave soul bend. I to je to. Divan film, sa radnjom u jednoj rečenici. Ima i onaj divni film Once, o tipu, Dablincu, koji svira gitaru na ulici i zaljubljuje se u Čehinju koja prodaje cveće. Zajedničko im je to što su divni, u njima glumi Glen Hansard i nakrcani su muzikom i irskim akcentima. Takav je i novi film John Carneya, koji je režirao poslednji pomenuti. Grupica klinaca pravi bend, naravno da bi pevač fascinirao ribu, u vreme kad cveta muzika osamdesetih, što u Irskoj, što na ostrvu prekoputa, u koje oni svi gledaju i gde žele da pobegnu. Naravno, svi idu u katoličku školu za dečake, glavni popa nije baš najcool lik na svetu, ali je zato devojčica koja bleji preko puta škole najlepša na svetu, i muza je našem glavnom junaku. Emocijice koje ga rade, plus uticaj starijeg brata padavičara, koji ništa ne radi po ceo dan osim što duva, sluša ploče i gleda Top of the Pops (znači lik iz romana Nika Hornbija). Naše junoše počnu kao tribute do Duran Duran, da bi otkrili gotik i Cure, pa postali mudroseri uz Spandau Ballet, i na kraju došli do new wave rivajvla. Filmu morate da prižete otvorenog srca, nije baš za cinične govnare. Ja sam svoj cinizam smanjio na dvojku, jer bi u suprotnom svako coktao i bio u fazonu – ma jeeeste. A i malo nedostaje ovaj trip filmova, koji mogu da se puste u periodu oko Nove godine, kad je zimski raspust, a može i za Netflix and chill. Ugođaj se na kraju pokvari kad zanjače onaj iz Maroon 5, inače prijatelj reditelja, pa se uglavio u preko veze.

Gledati sa mlađim bratom/sestrom, da nauče nešto nekad.

 

Gueros

Kada je film prvenac nekog autora crno beo, to znači ili da je malo genijalno delo, zbog kog ćemo pratiti njegov svaki naredni korak, ili pretenciozno đubre, gde autora treba naterati da pojede traku na kojoj je snimao. Sva sreća pa ovaj filmić naginje ka prvoj opciji. Film počinje kao neka vrsta Fresh Prince sa Bel Aira, kog majka šalje u Meksiko Siti kod brata studenta, jer ne može više da se cimata oko njega. A u Meksiko Sitiju protesti i brat koji je u nekim svojim depresijama, živi sa cimerom, struju kradu od devojčice sa Daunovim sindromom, a i zaljubljen je u devojku koja vodi piratski radio program. Lako će se za film vezati svi koji su, makar kao klinci, proživeli demonstracije ‘90-ih u Srbiji, ali i oni koji su odrasli na ranim crno belim radovima Džima Džarmuša. Radnja počinje kad junaci saznaju da njihov omiljeni folk rok pevač umire i kreću na road trip da ga posete u bolnici. Legenda kaže da je taj pevač jednom rasplakao Bob Dilana. Znači neka mešavina Sixto Sugarman Rodrigueza i Miladina Šobića. Inače, „gueros“ je pogrdan naziv za bledunjavog glavnog junaka, kome je stariji brat crnji, tako da imamo konstantne running jokeove na tu temu. U jednoj rečenici – Stranger Than Fiction meets Clerks bez dick jokesa meets Munje. Na kraju su ipak priča i centar pažnje usmereni na ljubav dva brata i poželite da posle filma pozovete svog i oterate ga u tri pizde materine, jer zna on zašto.

Gledati sa starijim bratom/sestrom da bi im se zahvalili što znate nešto u životu.

Autor: Miloš Dašić

Rate this post

COMMENTS

WORDPRESS: 0