Primavera 2019 – dan treći (pa malo i četvrti)

To je to za ovogodišnju Primaveru, ali već se sprema sledeći festival, tako da ćemo sigurno i tada da vam javljamo šta se dešava na jednom od najvećih muzičkih okupljanja u Evropi.

Dok pišem ovaj tekst, stiže push notification od Primavera Sound aplikacije (kunem se, zaboravila je izbrisat) da karte za 2020 kreću od sutra u prodaju. <3

Bolja polovica: Jebiga, u jednom trenutku je na svim ekranima i zvučnicima krenulo ono uuu-uuuuuuu-uuu-uuu iz početka «Cut Your Hair « benda Pavement na što su se svi stariji od 30 godina naježili i to s pravom jer će se Pavement ponovno oformiti za samo dva giga na Primaveri 2020. Tako da jebiga, moramo ići.

Nego, DI SMO STALI.

Veliko finale – subota. (doslovno, bilo je finale Lige prvaka).

Izvinite što smo se napili popodne sa dijasporom i nismo stigli na Kali Uchis za koju vjerujem da je bila simpa ali ja sam se veselila velikoj novoj, sada već staroj lokalnoj zvijezdi, Rosaliji.  Ako ste uspjeli ne čuti za nju, dovoljan je ovaj tvit od James Blakea koji je sve objasnio, u manje od 140 znakova:

Rosalia dolazi iz flamenco đira te je njen producent El Guincho (možda se sjećate njegovog šašavog hita Bombay) uspio osuvremeniti taj zvuk kako bi zvučao svježe, dok njen snažan glas i dalje dolazi do izražaja, kao u starim narodnim stvarima (čak smo za vrijeme certa imali kratku debatu je li Rosalia zapravo Anastasija Ražnatović ali to je za neki drugi post).

Ona je uživo preslatka, mislim da joj je bila mala frkica odraditi koncert na domaćem terenu, među najvećim zvijezdama današnjice, ali uspjela je isporučiti potpun doživljaj, sa jako zgodnim plesačicama i odličnom koreografijom.

Svi su pjevali sve, jer publika je dominantno bila domicilna ali nije izgledala kao da ima tremu. Najveći moment iznenađenja bio je dolazak James Blakea na stage kako bi zajedno otpjevali «Barefoot in the Park» koji se doduše nalazi na njegovom albumu ali to uopće nije bilo bitno jer je krenula opća euforija među masom, stoka Englezi su se osjećali ponosno jer kao, ovaj je njihov ko da su ga rodili.

Bolja polovica: Na Rosaliu sam došao s party otoka, sa giga Chanel Tresa. Lik svira neku kombinaciju housea i rapa, u principu klupska glazba preko koje on tu i tamo odrepa ponešto, slično onome što je Vince Staples manje-više uspješno pokušao na Big Fish Theory. Nastupao je bez DJ-a, veliki minus, ali zato je uspio dovesti dva frenda plesača. Koliko ozbiljno je shvaćen cijeli nastup bilo je jasno nakon rečenice – “we haven’t slept for two days”. Vokalno slabo iako su se dečki u vidno teškom afteru potrudili pristojno sve otplesati. U suštini je hajp mašina opet odradila svoje, taj lik i njegov materijal nisu ni približno spremni za bilo kakav live nastup. Možda se vidimo za par godina.

Rosalia mi je na albumu bila okej, ali na nastupu su mi se svi ti finiji i suptiliniji dijelovi albuma na kojima se modernizira i dekonstruira flamenco, utopili u općoj narodnoj veselici. Što je valjda i prikladno jer flamenco jest taj đir, ali moram priznati da se ne mogu baš u to uštekati.

U istom slotu na drugom stageu nastupao je Pusha T, ali sve što smo naučili o reperskim nastupima, pisali smo u prvoj recenziji festivala, tako da, niđe veze.

Bolja polovica:  Razmišljao sam da odem do prvog reda i vičem: Drake just got a plane, and you’re playing a small stage!, ali nije mi se dalo hodati.

Odmah nakon Rosalie, na suprotnom main stageu počinje Solange.
Tom nastupu sam se jako veselila jer sam mega fan, još od vremena dok je pjevala pop poskočice poput «T.O.N.Y.» i «I Decided» dok joj je muziku producirao uvijek_kul_Mark_Ronson, a zatim i Blood Orange. Bila je drukčija od svega što je predstavljala njena sestra ali ono najbitnije, kvalitetna glazbenica. Ono što se dešava s njom od izbacivanja albuma «A Seat At The Table», koji Pitchfork stavlja u kategoriju povijesno važne dokumentacije, jasno pokazuje da Solange ima ozbiljnu viziju u svom glazbenom stvaranju, što opet dokazuje i sa posljednjim albumom. Neki kažu da je sve to preseravanje, no zaboli me šta drugi kažu, nije ti ovo srednja škola, ali zanimalo me kako to sve izgleda uživo.

Konceptualno do zla boga, jer to je jedini način, na stage stiže cijeli orkestar, plesači, back vokali, sve je bilo minimalistički, a opet raskošno.
Plesači i bend, svi su dio scenografije te svi sudjeluju u koreografiji koja je baš jednostavna (doslovno par pokreta, ruka gore dolje, pa malo noga lijevo desno, pa malo rame, pa glava, i tako to) koji se kontinuirano ponavljaju, a opet izgleda dobro.

Krenula je sa posljednjim albumom, zatim se vratila na prošli, pa je bio moment ispovijedi o tome kako je bila sjebana dok je radila muziku (još prošli album) i kako je stalno bila kod kuće jer nije bila u stanju izaći pred ljude i to sve (moguće da je zato prebila Jay Z-a u liftu, nikad nećemo saznati) i kako je bitno pričati o tome.
Gologuze plesačice su twerkale, sve je bilo black to the bone, i sve je nekako koketiralo sa jazz-om lagano dok nije krenuo i mini session pri kraju nastupa.
Ali za kraj je ostavila «Losing You», kao ipak najpoznatiji hit (a jebiga, kad i je). Mene ubila u pojam sa «Don’t Touch My Hair», ne mogu to baš objasniti, mislim da je to taj feminizam koji se naslanja na rasizam u njenom slučaju (na koji se naravno ne mogu povezat) ali je bilo dosta moćno i dovoljno da me potrese. Ne radi se uopće o vokalnoj izvedbi koliko u tom nekom sloju ispod i eto, možda serem but I really felt that.
Hvala sestro, pratit ću te gdje god da kreneš.

Bolja polovica: Nisam se baš zabavio, bilo mi je to dosta sporo i mlako. Imao sam dojam da je to premalen nastup za glavni stage. Sve je lijepo, kul i vrlo woke, ali sadržajna strana me nikako nije uspijevala kupiti. S glazbene strane, taj njen neki moderni ogoljeni r’n’b stalno hoda po rubu, ali nikako da se rasturi do kraja. S političke strane, razumijem potrebu progovaranja o određenim problemima, ali ne sjeda mi najbolje kada to radi osoba koja je dio jedne od najvećih glazbenih dinastija na planetu. Najbolji dio je bio kraj koncerta, kad je bend počeo ozbiljno jazzerski razvaljivati, trebalo je tako cijelo vrijeme.

Ovdje ide duboka isprika Jarvisu što nismo onda mogli stići na njegov live nastup ali obećajemo da ćemo se iskupiti prvom prilikom.

Taman dok sam se emotivno skupljala od njenog nastupa, šok na drugoj strani pod imenom J Balvin. Razumijem tko je i šta je on, i sve to skupa ali brate, njemu dati main stage u ponoć u subotu, moguće da zapravo NIŠTA NE ZNAM ali iskreno, Aperol štand je prazan, tako da, uzmite mi pare, uzrujana sam!

Bolja polovica: Posvetiti glavni stage zvijezdama španjolskog govornog područja, Rosaliji i J Balvinu je skroz oke. Naravno, nije mi sasvim jasan đir niti količina strasti, ali pretpostavljam da bi se španjolci jednako osjećali na koncertu Mate Miše Kovača.

Zaobišli smo to NARAVNO jer smo otišli na Primal Scream i dolazimo do drugog minusa koji smo dali organizatoru, a to je da je Primal Scream dobio manji stage koji nije mogao udomiti svu ekipu koja ih je htjela čuti dok je reggeaton lik dobio main stage. Fuck that, iskreno.
Uglavnom, mi smo se odlično proveli jer stari Škoti su pokazali da nema zajebancije, i da nakon godina droge i dalje ostaje dobra muzika, praše rock psihodeliju koja je bila i scenski vrlo dobro ukomponirana u bend (Bobby je nosio neko fuksija odijelo, skakutao na stejđu, mrcvario te marakasice, baš vrh!).

Bolja polovica: Bobby Gillespie je još uvijek živ i još uvijek prokleto mršav! Legende Primal Scream još uvijek zvuče sasvim svježe i opako. I dalje su sasvim zvukovno masivni i prekrasni. I da, gomila ljudi, moglo je i na neki veći stage.

Nismo ostali do kraja jer smo išli čuti pravog i jedinog modernog slavuja, James Blakea.
Blake, i prije «Limit To Your Heart», radio je sjajnu muziku jer je jebeni producent. Tko nikad nije slušao njegove klupske stvari (EP-evi: Air & Lack Thereof, CMYK, Klavierwerke), ne zna ništa o njemu zapravo, on je zapravo jedna podvojena ličnost i možda mi je to najprivlačniji faktor kod njega, osim muzike, naravno.
Nego, ovo je moj treći susret sa njim, u prva dva je bio magičan i bez greške ali hej, možda sam ja samo presubjektivna (presudit će Bolja polovica).

Koncert otvara sa «Life Around Here», prolazi sve studijske albume, malo pika best of sa svakog («Timeless», «Mile High», «Limit To your Love», odrađuje i on «Barefoot In The Park» ali Rosalia ne dolazi na stage, kme), no onda se dešava prijelaz u klupski presjek diskografije gdje Limit to Your Love odjednom postaje CMYK, koji razbuđuje ušuškanu ekipu.
Dok te u tom plesnom hajpu vraća na zemlju, dešava se promjena dinamike i kreću prvi taktovi «Overgrown», i to je trenutak kada te val prelomi.
Ti možda ni ne znaš da imaš te emocije i da ti je teško, ali James to izvuče svojim glasom i samo odjednom se nađeš sklupčan na podu, u full power nostalgiji i melankoliji.
Ono što mi je bilo najzanimljivije je činjenica da je Blake ustao i pjevao. On uvijek sjedi jer svira i pjeva, sve je uvijek u tom formatu, sa bendom naravno.
A sada, gledam ga kako stoički stoji i pjeva tu emociju, dok stilski izgleda kao nećak od Rick Owensa.
James Blake je definitivno muzičar koji nakon svega zaslužuje bolji termin (dobio je slot u 2 ujutro) i koji je mega pro.
I dalje ostaje magičan i hvala mu. Uvjerljivo jedan od najboljih nastupa na Primaveri (Top 3).

Bolja polovica: Dragi James, divan. Neću lagati, pustio sam pokoju suzicu.

Bolja polovica: Nakon toga, DAMN PEGGY!!! Dakle JPEGMAFIA. Izašao je na stage sam s laptopom i onda prčkao nešto po njemu tražeći bitove. Znam da je on baš teški sam-svoj-majstor đir, ali da nije ni DJ-a doveo, nije dobar znak. Smrdilo je na još jedan fejk reperski gig. Prvo si je pustio stvar koju ima s Denzelom Curryjem, još uvijek slabo, ali obećava. Nakon toga, šutanje u glavu s Real Nega u kojoj izlijeće iz njega sva ta luđačka energija. Svaki vers kao da izbacuje iz sebe u nasilnim grčevima jer se doslovno u struku previjao do poda. U pauzama između tog urlanja je trčao i skakao po cijeloj bini. Jasno, skočio je na malo crowdsurfanja. Onda je skočio i počeo slagati šutku koja je čak i nas u zadnjim redovima zahvatila i pobacala nam pive na pod. Iako se požalio da ostaje bez zraka, nije stao niti u jednom trenutku. Toliko impresivno da sam doma guglao “JPEGMAFIA work out routine”, ali nažalost, nema ništa. Inače je na glasu kao svojevrsni trol, ali na Primaveri odsvirati stvar “I Cannot Fucking Wait Until Morrissey Dies” zaslužuje novu definiciju tog pojma. Njegovi bitovi se grade više jazz kompozicijskom logikom, uz puno disonantnosti i sukobljavajućih ritmova i iako u njima ima puno agresivnosti i gotovo punkerske neposrednosti, gotovo je nemoguće zamisliti kako na to zaplesati ili se kretati. Međutim, Peggy ju uspijeva savršeno fizički izvesti i to što radi s tijelom je na rubu suvremenog plesa. Uz to, svu tu nabijenu energiju pjesama i sapetu agresiju uspijeva snažno vokalno odraditi. Spoj sve toga stvara poveznicu izravnu poveznicu s publikom i nastaje ludnica.

Trenutak za vječno pamćenje na koncertu se dogodio kada se u prvim redovima pojavio momak s nekoliko štruca francuskog kruha (to vam je onaj duguljasti đir) i naravno Peggyju poklonio jednu. Tako da je ovaj jedno dvije stvari ljutito repao sa štrucom kruha u ruci, za kraj ultimativno potvrđujući svoj imidž veteranskog majstora iz naroda.

Jpeg sa kruhom

Jako je teško bilo reći idemo kući nakon kaosa koji je iznio JPEGAMAFIA ali obećala sam i bila sam najhapana čuti slowthaia koji je nastupao na stageu do odmah nakon njega.
Slowthai, jako zanimljiv i mlad grime/rap izvođač, kojeg je Skepta uzeo pod svoje krilo (a Skepti vjerujemo prije svega) taman je izbacio album prvijenac doslovno 2 tjedna prije nastupa.
Već poznati singl «Inglorius» sa Skeptom je trebao malo zaspinati i posuti PR pepela da se proširi daleko no, ne zaboravimo, ovo je festival gdje dolazi masu engleske stoke i doslovno vjerujem da je ovaj gig organiziran samo za njih, jer samo su oni i bili u publici. A sumnjam da toliko para ostave na festivalu, tako da, nije fer.

Nije fer bio ni njegov nastup. Ušao je all in sa svojim DJ-em/MC-em i da nije bilo tog lika, mi realno ne bi znali tko je tko.
Prve tri stvari su se izredale kao okej, dobro je, zagrijava se, idemo i odjednom lik otrči sa stejđa u back.
Iskomentiram Boljoj polovici da je sto posto išao povraćati i guess what – je. Brat se vratio, krenuo u novu stvar, ni sorry ni ništa, da bi za 10 min rekao – ej ljudi, ne mogu vam lagat, išao sam povraćat, popio sam previše vode (LOL).
Da je pravi mali šaban, vidjeli smo i u nastavku nastupa, krade joint publici, skida se u gaće i kao, pokušava biti kontroverzan, a mislim si pa Skepta će te prebit kad se vratiš, ovo je sramoćenje par excellence.

Svjedočimo i jednoj degradaciji hajpa kao što je to bio slučaj s nama. Iz backstagea ga gledaju James Blake i JPEGMAFIA, obojica cupkaju i zabavljaju se, a do kraja nastupa već su u kutu stejđa i izgledaju kao da će nakon nastupa napraviti jednu laganu intervenciju jer TYRONE KOJI TI JE KURAC?!

Nastup završava pod parolom «Fuck Theresa!», mini šutkom kraj stejđa i jednim YNWA šalom u zraku (hvala ti ćale Klopp).
Uglavnom, lik nije spreman za nastup u lokalnoj birtiji, a kamoli na Primaveri. Kužim poziciju i osluškivanje trendova od strane organizatora, jer slowthai je mega zanimljiv i svjež ali brat bolje da nije dolazio.
Iskoristit ću ovu priliku i sumirat nastup naslovom njegovog albuma – «Nothing Great About Britan» (osim Blakea, puse).

Nećemo dalje.

Za one koje žele znati više:

Mi smo odradili i nedjelju na koncertima u Apollo klubu, čuli smo fenomenalni bend iz Australije koji izgleda kao punk verzija Die Antwoord, a zovu se Amyl & The Sniffers (ime govori dovoljno ali pliz guglajte), i CupcakKe koja je bila super zabavna, uzimala mobitel iz publike da bi rokala selfije i tako neke forice. I da, škicnuli smo i plesni podij sa DJ Coco gdje je išlo najbolje od reggaetona jer alo, u Španjolskoj smo!
Mini fun fact – aplikacija kaže da smo prehodali 70km na festivalu, jesmo, dali smo sve od sebe.
Ko oće iduće godine neka se javi, Primavera je uvijek dobra ideja.

Autori: Sanja Nikolić i Bolja polovica

Primavera 2019 – dan treći (pa malo i četvrti)

COMMENTS

WORDPRESS: 0