Primavera 2019 – dan prvi

Znamo da je davno prošla, ali valjalo je stići iz Španije. Taman da znate na šta da obratite pažnju, ako gađate neke druge festivale. Plus, pisano u četiri ruke.

Nakon duge i vlažne zime koja je trajala doslovno do slijetanja u Barcu, bili smo nahajpani i spremni provjeriti jesu li nam se svi sati uloženi u pilates i yogu isplatili.

Za ljude koji prvi put čuju za ovaj sada već legendarni festival – tri lika (naravno da se zovu Alfonso, Pablo, Alberto, ne izmišljam) su startali 2001. godine u Barceloni pod idejom da imaju live koncerte za 7000 ljudi. Danas, 19 godina kasnije, postoje dvije lokacije, prvo je Barcelona krajem maja/početak juna, pa zatim tjedan dana kasnije Porto.

Statistike: Primavera tim čini 47 ljudi koji se bave festivalom cijelu godinu, 5.000 ljudi radi na lokaciji kada započne festival, godišnji budget je 11 mil funti (podatak od prošle godine), preko 200.000 posjetitelja, line up se sastoji od 17.5 sati muzike po svakom danu.

Novost je da Primavera ide i preko oceana, u septembru 2020. održat će se prva Primavera u LA-u.

Još jedna novost ove godine bila je da se Primavera održava pod sloganom New Normal, i taj manifest je zapravo značio da 50% svih actova i izvođača su zapravo izvođačice i time su htjeli podržati žene u industriji. Bravo.

Mojoj boljoj polovici i meni nije ovo prva Primavera, stoga dolazimo već puni sebe (i očekivanja), kao kad dođeš u svoju najdražu kafanu gdje svi znaju šta piješ.

E pa, mi pohodimo ovaj festival kao da je svetište u Međugorju, projiciramo svake godine tko bi mogao doći iduće kao da smo dio kladioničarskog muzičkog establišmenta, te sanjamo (čitaj: sanjam) onaj nesretni hot dog za koji i dalje tvrdim da je najbolje što jedan štand na kolicima može dati.

Kako nam je let bio popodne i sve to što ide od procedure traje; aerodrom – grad, pa check in gdje god da jesi pa ostavi stvari, pa presvuci se, pa toplo je ali bit će hladno dileme, trčimo na festivalsku lokaciju kako bi uhvatili prvi bitniji act sa naše liste, a to je Danny Brown.

Imali smo očekivanja jer Danny Brown is not your average rapper i zaista nije, lik je komičar i uživo. Znaš koliko je sati kad i gdje ide naša planeta kad naš Danny boy otvara sa rečenicom «e super je da nam je vrijeme dobro», kao da je poljoprivrednik iz Slavonije u emisiji Plodovi zemlje.
U trenutku kada pristižemo, publika je potpuno luda na bilo koji zvuk i skakanje je neprestano od strane mase, dj-a i samog Dannya. Odradio je sve hitove, počevši od Grown Up pa preko When It Rain, Pneumonia, Ain’t It Funny ali njegov set je bio limitiran na sat vremena te smo zaključili da je to premalo za njega, kao i da termin koji je dobio (20h) nije najbolji. Ali neka je on došao, sigurno su mu riješili dobre droge i sigurno će(mo) ga zvati opet.

Bolja polovica: Danny je jedan od likova koji su izmislili party rap i Smokin & Drinking je standardni dio plejliste svakog osrednjeg DJ-a i zato mislim da je trebao dobiti puno kasniji termin, kad sve droge rade i svih hoće divlje skakati. Ipak, solidan koncert, Danny vrlo dobar i točan u izvedbi i jako zanimljivi live aranžmani. Fulali smo dio početka pa ne znam je li svirao išta s XXX albuma i jesam li propustio priliku da poderem grlo na njegove možda najjače stihove: “that the last ten years, I been so fucking stressed/tears in my eyes, let me get this off my chest.”.

Nakon toga idemo na Christine & The Queens kojoj je ovo prvo pojavljivanje na Primaveri i koja se zaista potrudila da ostane zapamćeno. Veliki fan ove sjajne zabavljačice (razmišljala sam koji epitet bi joj bio najbolji ali ona je zaista zabavljačica). Ona je u svojih sat i pet minuta pokazala svu svoju širinu i vještinu, od pjevanja i plesa pa do akrobacija. Pritom, S/O za tehnički tim zadužen za ovaj stage, bazična scenografija je skrivala pirotehniku za vrijeme nastupa, sulude dim mašine, i konstrukciju koja je Christine dizala u zrak dok je pjevala svoj prvi veliki hit – Saint Claude. Pored toga, odradila je sve najveće hitove sa prvog i posljednjeg albuma, dok je u intermezzo periodima između pjesama odrađivala plesne točke nekih tuđih pjesama koji joj nisu toliko žanrovno bliski (Travis Scott).

Pritom, moram spomenuti da njen ansambl plesača je nešto najbolje što sam vidjela, i koreografije koje su iznijeli na stageu posramila bi se bilo baletna trupa i njihovi art direktori. I ona je sva seksi i senzualna, a opet energična, imala je i lijep kontakt sa publikom, bacala je fore koje nisu bile jeftine i prvoloptaške, kao i poruke koje je slala a to da je ok biti gay, da je ok biti drukčiji. Zvučala je iskreno i autentično, dođe ti da je zagrliš jer sve pjesme koje je napisala dolaze iz tog mjesta nesigurnosti i iskustava koje se sama proživjela, stoga, veliki naklon pjevačici od koje očekujemo još puno. Dok ovo pišem osjećam se kao naš Duško Ćurlić koji vodi svaki Eurosong prijenos na HRT-u.

Onda smo ogladnili i kreće show jer lagano je 22h, vrijeme je večere zapravo, i lokalci na festivalu su zauzeli sve štandove no poznavajući dobru organizaciju, znali smo da čekanja nema.

Prije nego smo došetali do food courta, morali smo vidjeti kako se drži naš stari dobri Nas. Nasty Nas nas je ugodno iznenadio, jer usprkos godinama (na velikom screenu se vidi da je ostario) i dalje roka taj stari rap, sa porukama o njegovoj braći koja je iza rešetaka i kako je teško dilati i sve te velike hitove koji su ga učinili zvijezdom i koliko god mislili da su relevantni versovi, svakako su outdated za njega, jer on više nije taj čovjek (tih dana je izašla i vijest da je Jigga postao milijarder), LV monogram ide preko face ali mora mu se priznati, dao je sve od sebe, nije falšao dok je repao, uspio je malo i skakutati i imao je sjajnog vokalistu koji je istovremeno bio i bubnjar (2 in 1), koji je odradio sve vokale (brat je skinuo Lauryn Hill u If I Ruled The World da je to bilo bolesno, guglali smo, lik se zove Eddie Cole). Nas je svakako bolji od većine rap nastupa koje smo imali priliku vidjeti, stoga kudos za Nasa!

Preskočili smo Courtney Barnett koja je bila u tom istom slotu na drugom stageu jer smo ju imali prilike slušati tjedan dana ranije u tvornice Kulture u Zagrebu (živjela EU), i taj gig je sigurno bio bolji nego festivalski.

Klasična gastro pauza te refill cuge jer duga je noć, moram spomenuti da su ove godine dizali cijene i to tamo gdje me najviše boli. Cijene na food courtu su više-manje ostale iste, pivica je i dalje 4 eura, Aperol je rastao za euro više, na 5,50, te hot dog sa 3 na 4 eura, i to im ne mogu oprostiti, nikako.

Prodali su i klasičnu foru ovogodišnjim posjetiteljima u vidu, isproducirali su 19 različitih plastičnih čaša (kaucija čaše koje kupuješ po 1 euro kad uzimaš cugu) po godinama/lineup-ovima i tko skupi svih 19 godina, može dobiti festivalsku kartu za iduću godinu. Vjerujte, čaša nije bilo nigdje na podu u nijednom trenutku. Doslovno, razmjene su išle ko sličice nogometaša, na šanku, kod wc-a, između stage-ova. Odlična fora.

U tom trenutku, ja sam zapravo čekala 3 ujutro da čujem svoju ljubljenu FKA Twigs (teaser) ali i prije toga smo imali što čuti i vidjeti pa da nastavimo.

Stigli smo na Interpol na main stageu, koji i dalje praše, sve refrene je pjevalo 30 hiljada ljudi ali imam osjećaj da Interpol slušamo svako toliko tako da sam razmaženo bila samo promatrateljica mase, a manje benda.

Bolja polovica: Na Interpol sam je odvukao zbog nostalgije i činjenice da bi mi dosta vrlo dragih osoba ozbiljno kmečalo što to nisam išao gledati. Nemam pojma što rade zadnjih godina, počinje gig, a kad ono sa bine odjekuje ta masivna rifčina C’mere sa albuma Antics! Što je samo jedan u nizu jebenih otvaranja pjesmama s tog albuma (Evil, Narc, jebeni Slow Hands!) I onda se sjetim da sviraju Antics turneju (album je napunio 15 godina), što je zapravo genijalan potez. Odsvirali su gotovo cijeli Antics koji su klinci u publici oko mene začuđujuće dobro poznavali. Znao sam da je Evil inde hit, ali nisam očekivao da ćemo ga baš zborno zapjevati. Interpol živi! Također, lijepo je vidjeti da se dobar gig na main stageu može odraditi bez elektronskih podebljavanja repertoara a la Franz Ferdinand, bez kompresiranja, 5 touring članova, 15 sintesajzera i ostalih oružja za osvajanje pozornosti 30 000 ljudi koji su možda zainteresirani za tebe. Samo tri mračna lika iz New Yorka praše taj izravni post-punk i koji su me teleportirali u vrijeme kad mi je jedina briga bila odakle će stići sljedeća pedesetica i hoću li položiti kolokvij iz staroslavenskog.

Ispričajte me, ali bila sam preuzbuđena što je idući main act faking Erykah Badu koju nikad nisam čula live i od koje sam imala očekivanja da kad zapjeva, da ćemo samo svi past u trans i povezati se sa njenim afričkim predcima.

Erykah dolazi all in, cijeli band, back vokali koji su toliko woke da je Beyonce ljubomorna, pritom, kostim ako ga možemo tako nazvati (donji dio trenirke, glomazne Adidas patike, pompozni šešir te nakit preko face, sa listovima koji joj padaju na obraze), pustila je glas i da, svi su pali u trans.
Otvorila je sa Hello, pa nastavila s Tyrone, I Want you, Love of my life, Baudizm je ispeglala skoro pa cijeli jer nam je rekla da album ove godine slavi svoj 22. rođendan te je napravila mini anketu u publici, pitala je tko je ’70/80/90 godište (imate jedan pokušaj za točan odgovor) i ispričala je kako je Baduzim pisan dok je bila trudna, što znači da je njeno dijete sada odrasli konj i da moramo pričat o svim sranjima koja se događaju u svijetu.
Ezoteričan nastup, sa nekoliko gimnastičkih pokušaja od same Erykah (pokušala je napravit kolut unaprijed/unatrag ali nisam sigurna da smo svjedočili tome). Nismo htjeli da ode, ona je pričala o odašiljanju energije i kako ćemo se svi ponovo naći i spojiti, stoga sam bila, oke je, čujemo se na Instagram msngru, volim te, ćao.

Nakon toga čovjek treba napraviti pauzu, upiti sve u sebe, razmisliti što popiti dalje i pogledati da li Primavera app već blinka za nešto drugo.

Bolja polovica: SOPHIE, transrodna škotska DJ-ica i producentica koja je radila s Madonnom, Charlie XCX i Vince Staplesom. Njena glazba se klasificira kao neki hiper-pop, što se meni čini reduktivno i radije bih je stavio u neko polje avangardne elektronike. Odradila je izvrstan DJ set, u koji je uletjelo doslovno sve, od minimala, techna, house gluposti do sasvim ambijentalnih dijelova. Njen gig je bio na party dijelu otoka pa se dio nazobane ekipe čak malo i smorio tim lakšim dijelovima, npr. dok smo čekali da dropa Faceshopping. Sjajan tijek seta, tehnički jako dobra i izvrstan izbor pjesma. Nastup je kulminirao kad su joj se pridružio(le) Arca i još jedna španjolska transrodna osoba (znam da je nezgrapan izraz, ali na internetu smo brate, ne želim probleme) koje su hajpale rulju dok su odvaljivale Immaterial i Lemonade. Realno, budućnost, ako ne popa, onda sigurno kluba.

Dok smo si prepričavali dojmove nastupa (on je išao slušati Sophie, ovo iznad), na main stageu se događao Future. Kažem događao jer nitko ne zna šta je to bilo. Tehnički, vjerojatno je nastup jer imao si izvođača, išla je muzika, čak i neki likovi upitnog obrazovnog plesačkog pedigrea su bili tu ali to što je izlazilo iz razglasa su bile matrice na koje Future nije mogao ništa. Ne samo da nije u stanju repati nego nije u stanju popeti se na veliki stage i reći svoje ime. Izgledao je kao klinac koji ima tremu ali je i nadrogiran pa kao, prikriva ju. Pritom, izgleda kao zadnja seljačina jer sve brendove nakačio na sebe, pokušava pratit imaginarnu koreografiju koju ova dva ranije spomenuta vode, stalno popravlja dredove i naočale, ne može doći do zraka. Bilo je to toliko teško gledati ali svejedno smo vrištali od smijeha na drugoj strani stagea jer je bilo urnebesno. Zaključili smo da svi loši rap nastupi bi se trebali ocjenjivati po po Futureovoj skali, a Future je uspio 100/100, naravno.

Veliki minus organizatoru koji je odlučio da Future dobije prime time slot na main stageu koji nije napunio bez obzira što je kao hype u rapu. Stalno se zaboravlja bitan faktor, a to je da reperi ne znaju iznijeti nastup ako to nije club apperance (što je puno drukčija stvar od ranije spomenutog) gdje je ok reći bitches, my man, let’s go, bam bam, this is for you, blah, pare i ćao. Ova nova generacija repera (osim Kendricka i Tylera) nije u stanju live repati (rip Tupac)i svima je to jasno, ali nekako su organizatori izračunali da im je to ok poziv. Vjerojatno sad kad su vidjeli njegov nastup, bilo je – križanje s liste.

Bolja polovica: Zbog repera ne isplati se više ni izaći iz stana, a kamoli sjesti na avion.

Šećer za kraj, stiže ona, kumče neuobičajenog, princeza neestetskog, kćer nepoznatog.

FKA Twigs je dobila svoj slot u 2:50h što je s jedne strane razumljivo kada uzmeš u obzir cijeli line up i slotove za taj dan, ali činjenica da u 3 ujutro, nakon što smo se najeli i napili i zadovoljili čula, moramo se skoncentirat na vrlo bitan audiovizaulni doživljaj koji nije zakazao.

Otvorila je nastup sa Water me, sa tim melankolično magičnim glasom koji zvuči oštro i koncizno da se slušni nervni klanjaju. U pozadini su plesači, sve se odigrava sporo i postepeno, kao i sve njene pjesme. Kombinira sve prijašnje stvari, pleše, presvlači se u sulude kostime kao da su ih smišljali Viviane Westwood i Alexandar McQueen na acidu, kulminacija dolazi njenim solo performansom sa mačem koji je bio nerealan. Svi koji prate njen instagram znali su da se to mora dogoditi, isto kao što sam ja čekala tu šipku kao da su niske cijene nekretnina u Zagrebu. I bam, ruši se zastor iza i ima se što za vidjeti. Na konstrukciji iza štange (jeeij) stoji band i plesači, gledajući svoja posla. Dok su svi podemonili od tog surprise trenutka, ona se presvukla u ništa doslovno i vrhunac večeri je bila koreografija na šipci uz Lights on.  Zatvara set sa Cellophane i , prije toga se presvlači još jednom, a ja si mislim, Roberte, kako si mogao?!!

Bolja polovica: Solidan gig, možda mao istrzan pauzama, ali takva je i mjuza, ne baš tečna. Možda da nije bilo ona četiri potpuno drogirana Talijana koji nisu zatvarali usta, možda bih više uživao. Posebna mržnja za onog lika koji ostalima nije dao da odu jer “aspeta, faćo tu viks”. Dakle, nikad se ne gurajte se u prve redove djeco.

I to nam nije bilo dosta, a trebalo je. Nismo imali snage zatvorit večer sa nekim techno gigom ali smo skužili da Jarvis Cocker ima dj set i bili smo ‘no way, pa to treba čuti’, zadnjim atomima smo došetali do tog malog stagea di je bila probrana ekipica jer Jarvis kao dj, da li moram još nešto reći?
Naravno, Jarvis je bio klasični celebrity drkoš dj, koji nije jebao ekipu ni pet posto, na licu mu se nije vidjelo da uživa ali puštao je te ploče (da, samo ploče) u stilu kao, nemate vi pojma, i bilo je tu i sympathy for the devil i malo beatlesa tomorrow never knows pa orange point i the texican i malo D.f.x-a, ali većinu stvari koje je pustio ni shazam nije znao (shazam generalno nema pojma) stoga nismo ni mi nikad saznali, šmrc. Ali, vrhunac je bio da ekipa nije htjela ići ni kad je pustio SebastiAnov remix Killing in the name of, pa onda da pokaže da sve što jedna glazbena biblioteka zna, za finalni razlaz pustio je No scrubs od TLC i time je zahvalio svima što su izdržali (tada nitko više nije bio umoran, htjeli smo da pušta sve do doručka) i najavio je svoj live nastup sutra. Jarvise, volimo te!

Bolja polovica: Ne znam o kakvom drkošu priča, Jarvis je nadaleko poznati introvert i bio je baš sladak. Čak je i progovorio dva puta što je bilo divno. Dobar set, podsjetnik da su neke pjesme vječne i nije ih moguće izlizati.

Prvi dan je postavio ljestvicu visoko. Hvala vam žene, izdominirale ste.

P.S. Sugestija organizatoru ako čita:

Zovite Diddya da odradi jedan mini nastup od 45 minuta gdje bi se izmjenjivale njegove plesne točke i lifecoach savjeti. Pljunula bi pare samo za to. <3

Autori: Sanja Nikolić i Bolja polovica

Primavera 2019 – dan prvi

COMMENTS

WORDPRESS: 0