Godinama bojim ovaj život siv, godinama nisam ni mrtav ni živ… a onda je najavljen koncert Lexingtona u mom gradu i sve je dobilo smisao. Ne sjećam se kada sam tačno postao prvosveštenik kulta Lexingtona, ali znam da ovaj trenutak čekam skoro tri godine. Bilo je to ljeto gospodnje 2013. i njihov nastup je najavljen u sklopu nekog takmičenja u nekim skokovima u neku vodu u, pazi sad, Trebinju?! Da, baš tamo, u Trebinju, arguably najudaljenijoj tački kontinentalnog dijela Evrope. Znali smo da ako se uputimo na taj beskrajno daleki put, sudba će ekspresno uzvratiti i dovesti Bojana i ekipu već idući mjesec u naš sokak, što će našu odiseju automatski učiniti besmislenom, a ako ne odemo, koncerta u BL vrlo izvjesno nikad neće biti. Nismo otišli, niko ne zna zašto, vjerovatno zbog neočekivanog izliva razuma u mozak, ali ne mogu sa sigurnošću da tvrdim. Zbog toga, Svevišnji je gotovo pune tri godine testirao našu vjeru, ali nismo poklekli. Vinjak i bend nazvan po najslavnijem tamnoputom karakternom glumcu (priče o istoimenom kafiću u kojem su počeli karijeru je za one bez pristupa internetu) ostale su jedine konstante u našim životima i konačno se isplatilo. Dan zaljubljenih, dvorana Borik.
Na dan koncerta, vrijeme do početka sam prekraćivao čitajući komentare na njihovoj zvaničnoj Fejsbuk stranici. Mnošto poruka ljubavi, iščekivanja, ali i žalosti od ljudi koji neće moći prisustvovati koncertu je stizalo sa svih strana. „Da živim u Banjaluci, obavezno bih sutra u 20h bio u Boriku, jer obožavam pesme Lexington benda!“ napisao je izvjesni Dragan Savić i zaslužio tri lajka za svoj komentar, između ostalih i moj. Anđela Trajković je dodala „Da bi bar došli u Bujanovac ili Vranje bila bih u prvom redu!!“ i začinila poruku poljupcem na kraju. Never stop dreaming little princess!
Nakon četvoročasovnog „zagrijavanja“ u omiljenom ugostiteljskom objektu zaputili smo se prema dvorani. Tamo nas je osim odvratne kišurine dočekalo i jedno prijatno iznenađenje. Prava rijeka ljudi koja čeka da uđe. Ne rijeka, jer je baš puno kiše napadalo, nego ono kao mnogo ih je, kapirate. Zaista to nisam očekivao i konačno je postalo jasno da, iako se ime Banjaluka prvi put spominje još 1494. godine u povelji hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava Drugog, tek ove večeri je u potpunosti zaslužila status grada. Strpljivo smo sačekali svoj red i konačno ušli u dvoranu, pet minuta prije 20 časova.
Unutra djevojaka kao u priči i neki lik koji liči na Milija iz Miligrama. Kakvoj priči? Pa vjerovatno nekoj koju bi Lexington Steele pisao. Mislim, bilo ih je toliko da su sasvim solidnu šansu da nešto privedu imali čak i oni koji su posljednji put bili intimni sa ženskom osobom još dok ih je majka dojila. Doduše, većina njih je bila vidno maloljetna što nas je dovelo do tzv. Adam Johnson rasprave. Dobrih pola sata je trajala diskusija o tome šta se u našem zakonu smatra djetetom, odnosno šta bi bilo polno opštenje sa djetetom. Na kraju smo se složili da se ne slažemo i neka sud odluči ako i kada za to dođe vrijeme.
Koncert je konačno počeo sa oko 45 minuta zakašnjenja. Izlazili su na binu jedan po jedan, zaključno sa pjevačem Bokijem, čovjekom anđeoskog glasa, apolonove građe i sa optužnicom za skrivanje Ratka Mladića. Bez sumnje najpoželjniji srpski neženja, iako je oženjen. Prije koncerta je pala opklada s kojom pjesmom će započeti i kao po običaju niko nije pogodio. Ja sam svoje pare stavio na „Potraži me“ i subjektivno ću procijeniti da sam bio najbliži i proglasiti se neformalnim pobjednikom. Počeli su sa nešto laganijom „U srce udaraj“ gdje je već publika u potpunosti pala u trans, a onda su se redale „Kako je, tako je“, „Miris karmina“, „Prišla“, „Trijeznili me prijatelji“ i ostali hitovi (nemam pojma da li je stvarno bio ovakav redoslijed, popio sam). Curice su vrištale, a sa plafona su padali baloni.
Potom su rekli da će otpjevati dvije manje poznate pjesme, a to su zapravo bile „Nezaboravna“ i „Nemiru moj“ sa posljednjeg albuma, što sam doživio kao poprilično omalovažavanje jer je to bilo kao da fanu Premier lige kažete manje poznati Gabriel Agbonlahor, ili Shola Ameobi. Međutim, to ne umanjuje činjenicu da imaju uistinu fantastičnu saradnju s publikom. Naročito u tome prednjači potpuna energetska bomba i apsolutni kralj univerzuma basista Čupo, a čiji je pravi nadimak Gagi, što smo saznali na koncertu. Non stop je svojim potezima animirao publiku i pravio ona srca kao Pato kad zabije gol što je i mene natjeralo da to obavezno ubacim u svoj neverbalni repertoar. Ilde Šaulić i Biljane Pećić sa kojima su snimili duete „Ti nevoljo moja“ odnosno „Samo ostani tu“ nije bilo, ali to se ni najmanje nije osjetilo u izvođenju, što zbog uključenosti publike, što zbog maestralnog „skidanja“ ženskih glasova od strane gitariste Vukse i klavijaturiste Blizanca (ex Mambo Jumbo Serbiano).
Ipak, bio je jedan specijalni gost. Ni manje ni više nego Dado Utoka Glišić. Imao je svoj humoristički program u vidu dvije na plejbek otpjevane pjesme, dok su momci iz Lexingtona odmarali. Naravno, njegov nastup smo prekidali glasnim uzvikivanjem imena sudije Siniše Bosnića po čijoj presudi je Dadi oduzet muzički studio, a što je, složićemo se, najveća usluga čovječanstvu još od pronalaska vatre.
Nakon povratka, bend nam je predstavio novu pjesmu koja će se naći na novom albumu kojim bi nas trebali obradovati na proljeće. Pjesma se zove „Bosanka“ i zaključili smo da će sasvim sigurno biti hit, jer je alternativa tome da ne bude hit, što budimo realni, nije realno. Nakon toga su nastavili sa teškom artiljerijom u vidu „Dobro da nije neko veće zlo“, „Da me malo hoće“, „Donesi“, „Potraži me“, „Balkanska pravila“… Osim svojih izveli su i nekoliko tuđih pjesama. Dino Merlin, Dženan Lončarevic i Plavi Orkestar su imali tu čast da se njihove numere nađu na repertoaru. Bio je tu i neki instrumental (ne padež, nego pjesma bez vokala) koju su najavili kao spoj rokenrola i trube, a mogli su i kao miks kavurme i četvorke iz geografije na polugodištu, jer realno bilo je prvo otprilike koliko i ovo drugo. Kako se koncert bližio kraju, shvatio sam da u dvorani nema ni k od klimatizacije, te da smo vjerovatno potrošili više tečnosti nego evropsko prvenstvo u vaterpolu.
Lexington je još jednom potvrdio da su majstori da naprave vrhunsku atmosferu i sigurno nije bilo onih čija (nema sumnje visoka) očekivanja nisu ispunili. Slobodno mogu reći da su uživo još bolji nego na albumu. Nakon svega red bi bio da se odužimo onima koji su nam obezbjedili ovaj spektakl. Najmanje što možemo učiniti je da organizatoru koncerta uručimo ključeve grada, a sve sponzore oslobodimo plaćanja poreza u narednih godinu dana. Barem toliko su zaslužili.
Slavni američki novinar Bill Simmons je nakon što su njegovi voljeni Boston Red Sox konačno osvojili titulu u bejzbolu napisao knjigu koja se zove „Now I Can Die in Peace“. Ja doduše nakon koncerta Lexingtona umirati ne moram, bilo je dobro kao u raju i vruće kao u paklu, tako da sam to već prošao, ali sam svakako ovaj post morao napisati. A sad odlazim da po bespućima internet tražim sebe na snimcima i selfijima sa koncerta, te ako bog da, apdejtujem cover photo.
Autor: Grajan Šoukros
COMMENTS