Kako sam proveo letnji raspust: Hodočašće na grob Nina Rešića, ili Kako sam spoznao suštinu

Bila je to jesen tmurna 2007. godine. Narod na prostoru brojnih nekadašnjih država, između ostalih i Jugoslavije, tugovao je i suzama topio zemlju zbog tragične pogibije makedonskog pjevača Tošeta Proeskog. Vrijeme je da pogledamo istinu u lice i kažemo da je Toše bio jedan ni po čemu unikatan umjetnik, prosječnog glasa i ispodprosječne harizme. Uglavnom je tržište osvajao preko tuđe grbače. Srbiju je osvojio duetom sa Gocom Tržan, Hrvatsku sa Tonijem Cetinskim, a Bosnu, e jebiga, kao da nekome treba išta da osvoji Bosnu. Takvih kao on bilo je i biće. U suštini, jedina stvar koja ga izdvaja i čini većim u očima ljudi od nekog Saše Kovačevića, ili Željka Vasića je upravo ta prerana smrt. Stavljati ga u ravan sa jednim Joksimovićem, ili Georgievim bilo bi uistinu blasfemično.

Bila je to jesen tmurna 2007. godine. Narod na prostoru brojnih nekadašnjih država, između ostalih i Jugoslavije, ponovo od drveta nije vidio šumu. Samo nekoliko dana nakon Tošeta, tiho, nečujno i dostojanstveno, onako kako sami istinske veličine umiju, ovozemaljski svijet napustio je Amir Rešić, u naša srca zauvijek utkan kao Nino. Nepravda epskih razmjera nanijeta je tom dragulju od čovjeka. Dok su zbog Tošeta oblajhane babe i crvenokose dokone gospođe doživljavale nervne slomove, a brojni TV kanali mu posvećivali emisije, odlazak Nine primjetili su samo istinski fanovi. Bila je to još jedna u nizu grešaka naših naroda koje pitanje je da li će ikad postati svjesni.

Nino je oduvijek bio avangarda, prava svjetska zvijezda. Ova konzervativna sredina je bilo isuviše skučena za njegov nesputani duh. Osim što su njegove pjesme znale pronaći puteve do tajnih odaja našeg srca, Nino je izgledom, harizmom, izjavama i djelima rušio sve zakone i barijere, te sam ispisivao i postavljao nove. Bio je jedini istinski rocknrolla sa ovih prostora. Mnoge zvijezde su eksperimentisale sa muzičkim žanrovima, alkoholom, drogom, seksualnošću, you name it. Ali Nino, eh Nino…Nino je pored svega navedenog, eksperimentisao i sa religijom. Nije se bojao da bude drugačiji i da se otisne u nepoznato. Smrt ga nije učinila besmrtnim, to je uradio sam, svojim stilom života. Svi znamo kako istinske zvijezde i legende napuštaju ovaj svijet. Polna bolest, alkohol, droga, svojom rukom, ili onom bolesnog obožavaoca. Probrani uzroci, dakle. Nino je i tu opravdao svoju veličinu. Skončao je onako kako bi svaki pošten čovjek želio – u 44. godini od posljedica perforacije gušterače, izazvane dugogodišnjim alkoholizmom.

14123624_1293656753978695_449431617_o

Oduvijek sam osjećao nekakvu povezanost sa Ninom. Već u prvim danima svog Facebook staža sam pokrenuo njegov fan page, a u kasnijim godinama povremeni fejvovi sa tviter profila „Nino Resic-uspomene“ bi me podsjetili na tu i dalje živu ranu. Osjećao sam da mu dugujemo, toliko nam je dao, a mi mu gotovo ničim nismo vratili. Jedne pijane noći rodila se ideja kako bi trebalo obići njegov grob, a nakon što smo otkrili da se isti nalazi u Kozarskoj Dubici, ta ideja je postala obećanje. Sudbina je ponovo umješala svoje prste. Svakog ljeta, baš u Dubici, učesnici smo jedne prestižne konferencije. Takoreći, Nino je došao nama. No, prije hodočašća, trebalo je obaviti temeljan istraživački rad, epicentralno pitanje bilo je gdje se tačno nalazi groblje i kako pronaći grob. Dobra vijest, u Dubici postoji samo jedno groblje. Loša vijest, to je 3 u 1 groblje, odnosno podijeljeno na pravoslavni, katolički i muslimanski dio. U jednačinu je ubačena još jedna nepoznata s obzirom da je Nino u nekom trenutku svog života bio i musliman i katolik i pravoslavac. Ipak, nismo dozvolili da nas to obeshrabri i iz dobro obavještenih izvora smo saznali da je sahranjen u muslimanskom dijelu. Sada je trebalo samo duboko udahniti i odvažiti se na put.

14152014_1293656567312047_2081874732_o

Dan je bio vreo poput usana, a koje su opet bile kao žar, u onoj njegovoj čuvenoj pjesmi. Znam da nije bio san. Važnost i vrijednost mnogih stvari u životu ne shvatimo onog trena kada nam se dogode, već je za razumjevanje potrebna određena vremenska distanca, ali ne i ovaj put. Ovaj put smo odmah znali gdje smo i čemu prisustvujemo. Trebalo je sada pronaći grob. Strahovali smo da bi potraga mogla trajati satima pa smo se podijelili na dvije strane kako bi ubrzali stvar. No, sudbina je ponovo umješala prste i nije dozvolila da čekamo. „Eno ga“ uzviknuo sam pomalo u nevjerici, prvi put tiho i sramežljivo, a zatim ponovio nekoliko puta sve glasnije i glasnije dok nisam uznemirio i radnike koji su na drugom kraju groblja nešto istovarali. Bio je to pravi svjetionik. Samouvjereni osmjeh sa nadgrobne ploče, tako jedinstven i neponovljiv, poručio nam je kako je Nino življi nego ikad, u srcu i sjećanju nas istinskih fanova. U sklopu spomenika sačuvan je i njegov mikrofon, tu je i zvijezda koju su mu posvetile izvjesne Lila i Lejla, predstavnice fan grupe, a tu je i neka, ajmo je nazvati spomen-knjiga na kojoj je zanimljivo drugačija godina rođenju u odnosu na onu sa spomenika, ali siguran sam da nije riječ ni o kakvoj grešci, već o suptilno poslanoj poruci o tome kako, kada je Nino u pitanju, godine ama baš ništa ne znače, od prvog do posljednjeg trena, a bome i nakon smrti, bio je i ostao vječiti dječak.

14123454_1293656587312045_1258346255_o

Četiri pravoslavna Srbina na muslimanskom groblju, ali nikada se nismo osjećali tako spokojno, kao svoji na svome. Sa mjesta na kojem se nalazio Ninin grob smo imali savršen pogled i na katoličko i na pravoslavno groblje. I tada mi je postalo sve jasno. Nino je oduvijek bio NAŠ. U najteža vremena, kada su odnosi ovih naroda bili najzategnutiji, Nino nam je donosio radost pjesmom i svi smo ga smatrali svojim. Jer on to zaista i jeste bio. Nino je bio i pravoslavac i katolik i musliman, ali prvenstveno čovjek koji je liječio tuđu tugu pjesmom, a sopstvenu alkoholom. Nije slučajnost taj četvoroslovni nadimak, baš kao što ga je imao jedan drugi sin koji je ujedinio naše narode i narodnosti. Nino je otišao prerano da bismo mi mogli ostati. To pusto groblje u Kozarskoj Dubici koje smo te nedelje pohodili samo nas četvorica i dva radnika koja su nešto istovarala govorilo nam je sve što trebamo znati u kakvoj se provaliji nalazimo. Tek kada groblje u Kozarskoj Dubici postane naš Pere Lachaise, tada ćemo znati da smo kao narod izliječeni. Obećali smo, vratićemo se sledeće godine, ali će nas biti više, a godine nakon nje još više. Nino živi!

Autor: Grajan Šoukros

4.4/5 - (18 votes)

COMMENTS

WORDPRESS: 0