Gledali TV seriju ”Meso”, a nismo platili

U utorak 24. oktobra, u banjalučkom bioskopu Palas, premijerno su prikazane prve tri epizode dugo očekivane domaće serije Meso. Kao uticajni opinion-makeri ovog društva, pozvani smo na taj prestižni event, kako bismo se među prvima upoznali sa njegovim kvalitetima i dali svoj prijeki sud o istima.

O čemu se radi? Meso nam donosi priču o Mirku Cvijetiću, fudbaleru koji u sumrak svoje karijere pokušava sačuvati porodičnu roštiljnicu “Kod Rajka”, istovremeno brinući se o blago zaostalom bratu, dementnoj majci, trudnoj ženi, dugovima koji se gomilaju i mutnim likovima kojima se duguje, a u njegov život se nakon 20 godina vraća i Slavko, najbolji drug iz djetinjstva. Scenario potpisuje Nikola Kolja Pejaković, režiju Saša Hajduković, a ispred kamere, pored samog Pejakovića, možemo gledati Igora Đorđevića, Petra Božovića, Branka Jankovića, Nikolinu Jelisavac, Vuka Kostića, Mariju Pikić, Ljubišu Savanovića…

Za razliku od većine uradaka domaće produkcije novijeg doba, Meso je autentičan proizvod, i nema ambicija da bude naša verzija ičega. Nikakav srpski Game of Thrones, domaći Peaky Blinders ili Skandinavija na balkanski način. Meso ne ulazi u unaprijed izgubljenu bitku zasađivanja stranog sjemena na ovom specifičnom i nezahvalnom tlu. Kolja je ostao vjeran sebi, i ako se već komparacije traže, najlakše bi ih bilo naći u svom dvorištu i njegovim prethodnim radovima kao što su Vratiće se rode. Iako ponosno nosi svoje ime i svoje porijeklo, Meso se ne odriče se ni zapadnih uticaja, koji su jasno vidljivi u produkciji, atmosferi, nelinearnoj radnji i antiherojskim likovima.

Pejaković je definitvno pogodio genetski kod u Srba i serija će potpuno odgovarati senzibilitetu našeg naroda. Depresija sadašnjosti i sveopšte sivilo jesu osnovni tonovi serije, ali joj ne nedostaje duha, šarma i poleta. Živopisni karakteri uz pregršt crnog, a i humora u boji, serviraju pravu dozu meda, za svaku kašiku žuči prethodno nam isporučenu. Meso daje ono što našoj publici treba, a to je hrana za dušu. Traži od nas da se investiramo na emocionalnoj osnovi, bez posebnih intelektualnih napora. Smjenjuju se suze i smijeh, smjenjuju se “jebem ti život” i “život je lijep”.

Meso na određeni način predstavlja i spomenik Banjaluci, gradu u kojem je snimana i u kojem se odvija radnja serije. Pokušaj da se prenese duh grada, podjebavanja određenih naselja kroz dijaloge protagonista, činjenica da svi ugostiteljski objekti koji se pominju u seriji zaista i postoje, statiranje poznatih gradskih faca i živih legendi, neki su od elemenata koji seriji daju dodatnu čar, a koji će nažalost proći ispod radara šire publike, ali onima koji ih prepoznaju, itetkako će značiti.

Glumačka postava je odradila sjajan posao i njihove se ocjene pozicioniraju između dobrih i odličnih, sa naglaskom na Branka Jankovića, koji briljira u ulozi Miće. Ako bismo tražili slabu kariku onda bi to bio Igor Đorđević, kojem, uprkos svom trudu, fali i glumačke težine i kilometraže da odgovori na izazov igranja kompleksnog glavnog lika. Nesposobnost njega i Vuka Kostića (koji je konačno u ulozi koja mu savršeno odgovara) da se, u previše navrata, izbore sa ijekavicom paraju uši i magle autentičnost priče.

Najveći neprijatelj Mesa, kao i svakog domaćeg projekta, jeste godina proizvodnje, odnosno činjenica da je publika danas poprilično razmažena kvalitetom, kvantitetom i dostupnošću televizijskih i internet serija zapadnog svijeta. Sa njima se Meso ne može trkati, jer nisu im iste ni distanca, ni podloga, a ni oprema. Međutim, ljudi su željni kvalitetnog domaćeg programa, a sintagma kvalitetan domaći program je bila popriličan oksimoron poslednjih godina. U tom ambijentu, Meso predstavlja osvježenje koje će se svojim stilom i kvalitetom značajno izdvojiti iznad lokalne konkurencije, uz potencijal da lijepo ostari i doživi brojna repriziranja u godinama koje dolaze.

Meso možete gledati od subote, 28. oktobra, na kanalima RTS-a i RTRS-a.

Autor: Grajan Šoukros