Gledali, a nismo platili – recenzije filmova

Spremili smo vam najnovije filmske hitove, malo biografskih, malo fantastike, horora, trilera i komedije.

Life

U svemiru niko ne može da vas čuje kako vrištite, reče davno poster za Osmog putnika. Od te prve visokobudžetne mešavine SF-a i horora, mnogi su pokušavali da ponove uspeh po sličnom modelu, ali tu jednostavno nešto nije išlo. Uz par solidnih primera, sledbenici su bili mahom bledunjavi, pa smo morali da dobijamo (ne uvek sjajne) Alien nastavke, kako bismo popunili prostor u mozgu za svemirsko plašenje. Interesantno, gotovo istovremeno sa povratkom tate Ridlija Skota na svoje prvo čudovišno dete, dobili smo i stohiljaditi „omaž“. Mada, ako želite da snimite takav film, i nemate mnogo šta da izmišljate u premisi, jer je možda i bolje da bude što jednostavnija. Vaše je samo da napravite ubedljive likove, snimite jezive scene, i eventualno napravite neku poentu na kraju. Samo toliko! Mladi švedski reditelj Daniel Espinosa je uspeo da se izbori sa tim pritiskom, pa iako možda sve to deluje poznato, i te kako udara u glavu, pre svega zbog fantastične fotografije i režije i nekoliko scena koje će sigurno da vam ostanu urezane u pamćenje. Ekipa koja se na Međunarodnoj svemirskoj stanici tuče sa neprijateljskim oblikom vanzemaljskog života je solidno odradila posao. Rajan Renolds posle Dedpula može da radi šta hoće, volećemo ga do neba, Džejk Gilenhal fino funkcioniše iz drugog plana kao depresivni lekar, a ostali su tu koliko da se popuni body count, mada niko nije nešto preterano hrđav. Realno je novijim astronautskim filmovima falilo da na sve te Mekonahije, Dejmone i Bulokove počne da skače nešto sa pipcima. E sad, naravno da tu ništa nije preterano originalno, ali je možda upravo taj osećaj „poznatosti“ doveo do toga da smo dobili jedan od zabavnijih filmova godine. A tek kraj…

Gledati sa svima koji misle da Ridli Skot ipak ne može da udara toliko jako sa osamdeset godina, i da nije loše prihvatiti mu nekog naslednika.

 

Shimmer Lake

Kada ste ranije odlazili u video klub, dobar radnik bi vam često rekao „e znam šta voliš, evo ti jedan dobar triler, sa tim i tim“. Sada kada odete na Netflix, dobar algoritam će vam reći „e znam šta voliš, evo ti jedan dobar triler, sa tim i tim, koji liči na ono, a muzika je kao u onom drugom, i scenario je pisao onaj od pre dve godine, mada se ne završava kao većina koju si gledao, ali deo na sredini je isti kao sve čemu si dao četiri zvezdice“. Svetu se ne može ugoditi, pa su se ljudi do skoro raspravljali kako im nešto nije dovoljno dobro, jer nije baš kako su ga zamislili, a sad kad im korporacija daje upravo to, proizvod po prikupljenim afinitetima, pričamo o predvidivosti i ugrožavanju privatnosti. Shimmer Lake je upravo to, original Netflix, sa obrnutom naracijom kao u Mementu, likovima kao iz filmova braće Koen, crnim humorom tarantinovskih naslova i gomilom komičara u „ozbiljnim“ ulogama. Ako pređete preko ovog filmskog GMO-a, dobijate jedno solidno delce o pljački koja krene do đavola, uz solidne role, povremeni smeh i finu dozu napetosti, koje ne bi bilo da priča ide pravim redosledom, pa ni taj gimik nije veštački ubudžen. Jedino što sa algoritmom ne možete pivo da podelite, kao nekad sa tipom iz video kluba.

Gledati sa svim nostalgičarima, da vide kako će filmovi da se prave ubuduće.

Autor: Radomir Zvoncek

 

King Arthur: Legend of the Sword

Teorija da je Madona ustvari ono biće iz Gospodara zveri koje isisava život iz ljudi (u ovom slučaju talenat) pokazala se tačnom. Nakon niza jadnih filmova, Guy Ritchie se vratio na kolosek, ali vidi se da je taj brak ostavio posledice. Njegov poslednji film, King Arthur, dolazi u vreme kada treba jačati britanski nacionalizam, nakon Brexita i pokušaja odvajanja Škotske. Kako to obično biva, neko ima Nemanjiće i Boj na Kosovu, a neko Kralja Artura. Priča o vitezovima okruglog stola, Merlinu, maču u kamenu, ispričana je očigledno nedovoljno puta, a Ritchie ju je ispričao kao da je objašnjava drugarima u pabu nakon fudbala. Najlakše objašnjenje je da zamislite da je mač = dve čađave dvocevke. Puno akcije, loženja i jurnjave sa dozom britanskog humora i Dejvidom Bekamom, čija gluma je sama po sebi humor. Glavni negativac Jude Law je odradio odličan posao, a Tom Hardi za siromašne Čarli Hanam će verovatno sada postati još jedan glumac koji će da se mišićav slika sa kučićima i tako zatrpava internet svojim fotografijama. Nažalost, ovo nije klasičan Ritchie film koji će ostati generacijama, ali je dovoljno dobra zabava za jedno popodne.

Gledati sa nekim ko ne voli Madonu.

 

The Founder

Majkl Kiton nije najbolji Betmen, a tek je daleko od najboljeg Džona Vejna. To potvrđuje činjenica da je svoje najbolje uloge odradio tek kada je zašao u malo ozbiljnije godine. Jasno je da mu je Birdman vrhunac karijere, pa je malo poput Mileta protiv tranzicije zakačio taj „Alo bre“ sindrom, odnosno u svakoj sledećoj ulozi je pomalo Birdman. Tako je i u ovom slučaju odlično portretisao Reja Kroka, čoveka koji je od Mekdonaldsa napravio Mek kakvim ga danas znamo. Te 1954. godine, putujući trgovac Rej Krok namirisao je nešto (burgere?) što bi drastično moglo da mu promeni život. U filmu vidimo ključne momente razvoja obične hamburgerdžinice u novu industriju koja je promenila svet. Iako je Rej klasičan kapitalista, koji bi zajebao i rođenu majku, nekako vam ne može biti toliko antipatičan, upravo zbog činjenice da želi da razvija biznis i ima nos za to. Braću Mekdonald, od kojih je Krok oteo posao, odlično su odigrali Nik Oferman i Džon Kerol Linč. Kao i u većini filmova o kapitalistima, žene su skrajnute i nemaju preterano veliku ulogu. Od ovog filma ne treba očekivati previše, ali ćete dobiti solidnu zabavu sa relevantnim informacijama.

Gledati sa Libekovcima.

Autor: Shakraf

 

Magic Box predstavlja: Rekvijem za gospođu J.

I dalje nisam siguran šta ljudi u Srbiji očekuju od domaćeg filma. Da li svakom pristupe hladne glave i otvorenog uma, ili uvek očekuju ozbiljnu duškokovačevićevsku priču, koja govori o nama i našim naravima, sa po kojom pošalicom koju će moći da citiraju dok negde loču. Ove druge onda realno zabole za sve Zlatne palme Kana i braću Darden, mizantropiju Hanekea, rumunski novi i grčki weird val. Nema tu mnogo prostora za buši-buši-neće-da-plate-i-tata-bi-sine. Dolazimo do toga da je domaći film na apsolutnoj margini, iako je delom i sam za to zaslužan raznim koljevićevskim i novkovićevskim vizijama urbanog sivila i najnovijih balkanskih ratova. Ipak, stvarno bih voleo da verujem kako postoji i paralelna struja, koja ne zavisi od gegova, i drži priključak sa tendencijama evropske kinematografije. Kažem voleo bih da verujem, ne i da postoji. Ali ako postoji, Bojan Vuletić je deo te polovine, kao i njegov film Rekvijem za Gospođu J. Vuletić je u svom drugom ostvarenju (prvi, Praktični vodič kroz Beograd sa pevanjem i igranjem, takođe možete pogledati na Magic Box-u) odlučio da spoji, na ovim prostorima dobro poznatu, apsurdnu komediju, sa svakodnevnim sivilom Novog Beograda, a da sve to oboji nikad depresivnija Mirjana Karanović. Ako je Ja, Danijel Blejk bio administrativni horor, onda je ovo administrativna crnohumorna komedija. Gospođa J. (ako neko nije skontao paralelu sa Kafkom, onda taj verovatno i ne čita ove redove) živi uhvaćena u kovitlacu Srbije XXI veka, uz pritisak smrti supruga koji joj je bio najveći oslonac i ne znajući kako da nastavi dalje, reši da se ubije. I onda kreće komedija. Ili horor, kako hoćete. Naša gospođa J. prvo krene po lekove, pa nema zdravstvenu, pa mora da izvadi zdravszvenu, pa onda u socijalno, pa dalje i dalje, na još milion šaltera. Samo da bi se ubila. U ovoj zemlji pošten čovek više ne može ni da se ubije. Kada se prepriča, sve deluje kao da se malopre pomenuti Kafka i Duško Kovačević dobacuju loptom, ali Vuletić vodi priču na način svojstven modernim evropskim autorima današnjice. Sposobnost Mirjane Karanović da iznese ovakvu ulogu se nije dovodila u pitanje, ali iskoristio bih priliku da u prvi plan izbacimo mladu Jovanu Gavrilović, koja je, tumačeći ćerku na koju je sve spalo jer joj je majka odustala od života, potpuno oprala i bez trunčice šmiranja pomela ostale glumice svoje generacije. Jedina mana je što film troši previše vremena na uvod i samu depresiju naslovne junakinje, a ne krene odmah u horor komediju administracije. Tada bi već vikali okolo kako imamo novo remek delo. U svakom slučaju, nadam se da je ovo početak te druge lepše polovina srpskog filma.

Gledati sa fanovima Petrijinog venca i ostalih filmova gde Mirjana Karanović trpi radnju.

Ovaj film, i mnoge druge, možete pogledati putem servisa Magic Box.

Autor: Miloš Dašić

5/5 - (1 vote)

COMMENTS

WORDPRESS: 0