Gledali, a nismo platili – recenzije filmova

 

Vlažnost

Jedan od mojih omiljenih početaka filmova je u Lost in Translation, kada u prvom krupnom kadru imamo dupe Skarlet Johanson. Ovaj film tako od starta puca na visoko u mom životu, jer imamo prvi kadar sa kukovima u seksualnom zanosu dvoje glumaca. Iako smo očekivali zbog trejlera da je ovo triler, malo se osećamo prevarenim. Ali nećemo uzeti to za zlo, jer ovo je, kad stavimo sve na papir, dobar film. Glavnom liku (Miloš Timotijević, koji sa ovom ulogom potvrđuje titulu najuspešnijeg glumca koji je bio telohranitelj Ozrena Soldatovića) nestaje žena. Međutim, umesto da krene da je traži, mi kroz njegovo ponašanje shvatamo, da tu odavno nisu čista posla, da tu ljubavi baš i nema, i da ni on sam nije siguran šta treba da se radi u ovoj situaciji. A ne pomaže mu ni to što sve žene u svom okruženju, ili je do’vatio, ili će do’vatiti u nekom trenutku. Da ne otkrivamo kraj, ali sve ovo ima na neki način antiklimaks, ali i završetak kakav se uklapa. Ono što zaista vredi u ovom filmu su detalji. Toliko su odlično urađeni da dižu ocenu celine. Svi likovi su namerno iritantni u svojoj zauzetosti sobom i bogatstvom. Za novonastalu japi ekipu Beograda na vodi, ovaj film je nešto kao što je Američki psiho bio za japije iz ’90-ih. Ceo taj “Belvil isprazan život” je fenomenalno dočaran i prikazan, tako da tri bambija za mladog reditelja, Nikolu Ljucu. Pritom se i pojavljuje u sceni u kojoj sam telefonira gledaocima šta misli o svemu ovome, pa ko je shvatio shvatio. Očigledni su uticaji Linča i njegovog Hotela izgubljenih duša, mada Vlažnost ostaje sa obe noge u realnom svetu, i progovara o stvarima i ljudima za koje znamo da su tu, ali nismo smatrali do sady da su dovoljno interesantni da bi od njih mogao da se pravi celovečernji film. U svakom slučaju, iako nije triler, uspeva da održi pažnju, i da ostane interesantan u tom nekom novom žanru, koji se u prošloj godini pojavio kod nas, a u kom nisu baš uspeli da se dokažu Panama i Amanet.

Gledati sa lepšom/ružnijom polovinom, jer ovakav film sigurno dovodi do onih napornih razgovora do 4, 5 ujutru.

Autor: Miloš Dašić 

 

Samurai Cop 2: Deadly Vengeance

Prvi Samurai Cop je remek zlodelo kinematografije, urađeno tako da filmovi Ed Wooda izgledaju kao čist Spilberg. Glavni glumac je izabran jer je bio Staloneov telohranitelj (good enough for me), a pored loših frizura, glume iz bureta i presmešnih jurnjava, pucnjava i tučnjava, dobili smo priliku da naučimo i malo japanskog. 25 godina kasnije, fan baza se toliko proširila, da je omogućeno da se preko Kickstartera prikupe pare za nastavak. Pozivu se rado odazvala originalna postava, jer nije baš uspela u životu, osim što je samuraj Metju Karedas glumio srpskog vojnika u jednoj epizodi legendarne serije JAG (iliti kod nas Vojni advokati). Problem sa nastavkom je što je prvi deo slučajno ispao takav kakav jeste, a kada namerno pravite loš film, onda je to uglavnom samo sranje, a ne “toliko loše, da je dobro”. Autori su uspeli da se uzdrže od tendencioznog ponavljanja loših momenata iz prvenca (naravno, uz neizbežnih par omaža) i iskoriste trenutak kad se, kao nekada na VHS-u, sada na digitalu izbacuje svašta. Gomila random golotinje, napadna muzika, borbe koje sigurno deca na igralištu bolje simuliraju, kao i potpuno nepostojanje linearne priče, u konačnom proizvodu prave nadrealno filmsko iskustvo, koje, iako nije za svakoga, ne može da se odbaci kao nelegitimno. Upečatljivu ulogu ostvaruje i skorašnja legenda lošeg bioskopa, autor filma The Room Tommy Wiseau. Neće nastavak sigurno da postane kult klasik kao original, ali je dovoljno sumanut i čudan, da poštovaoci treš bioskopa mogu da odvoje sat i po vremena.

Gledati sa što više ljudi, po mogućstvu uz neki vinjak.

 

Macbeth

Posle filma o samurajima pandurima, logičan izbor za gledanje je Šekspir, najveći bard (pored Milana Živadinovića), čiji je mračni komad Magbet doživeo svoju pethiljaditu adaptaciju. Od početka vam je jasno da je sve pretpostavljeno liku i delu Majkla Fazbindera, da je on ovde Džordan, a da su svi tu da rade za njega. Naravno, ima odličnu skotipipenovsku podršku u Marijon Kotijar, tako će da svi ljubitelji škole glume “budi namršten i uzdiši” biti potpuno oduševljeni. Ne znači sve ovo da je film loš, naprotiv, sve funkcioniše kako treba, pa samo zavisi da li je ovo vaš cup of tea, ili voćka rakije. Film sjajno izgleda na oko, odlično je prenesena surovost blata i gudura u Škotskoj, a da sve to u isto vreme deluje nekako čudno lepo. Mada baš nisam navikao da gledam “istorijski” film iz tog dela Britanije, a da niko ne pokazuje dupe (da Hrabro srce, u tvoju “istoričnost” i gluteuse gledam). Za sve vas koje privuče autor izvornika, odmah da znate da ovo nije Zaljubljeni Šekspir, da je ipak sve to malo arti farti urađeno i da se sigurno razlikuje od Magbeta kog ste nekad gledali u pozorištu. Ali opet, ima u nas brdo nekritičnih anglofila, koji će ovo da gutaju kao najbolji lager, iako ume da na momente bude težak kao najcrnji staut. A ako vam se toliko dopadne, istu ekipu glavni glumac-glumica-reditelj, možete da ispratite i u predstojećem Assassin’s Creed filmu.

Ne gledati umesto čitanja lektire, da ne biste profesorki rekli kako je Magbet bio do jaja frajer, a žena mu bila dobra, iako je Francuskinja.

Autor: Radomir Zvoncek

4/5 - (1 vote)

COMMENTS

WORDPRESS: 1
  • comment-avatar

    […] đubre. Međutim, s vremena na vreme, domaća kinematografija nas nagradi ovakvim filmom. Već sam pisao o njemu, ali vredi reći da je bolji kako vreme prolazi, pa ga je i žiri FEST-a nagradio Beogradskim […]