Ima nešto u ljubiteljima pop kulture, što ih tera da navijaju za simpatične luzere. Ili nas je, da parafraziramo Nika Hornbija, pop kultura naučila da simpatišemo luzere. U filmu, muzici, fudbalu, svim delovima nepreglednog polja popularne zabave, možete da navijate za najveće. Bićete sigurno češće radosniji, nećete lomiti nameštaj oko sebe i ostaćete bez osećaja da ste za nešto uskraćeni. S druge strane, ljubav prema marginalcima zna da bude bolna, zna da se završi psovanjem, ali je osećaj pobede nemerljiv.
Upravo u tom luzerskom duhu smo svi zavoleli debeljka iz Nju Džersija, ljubitelja SF filmova, stripova, hokeja i masnih viceva. Da nije bilo njega, teško da bismo saznali da filmovi mogu da se snimaju i tako što ćete da okupite svoje ortake, pa malo alkohol, malo lake droge, treš filmski maraton od ponoći i voilà – nastaju naslovi koje možete da gledate u nedogled, kada i sami organizujete već pomenute maratone sa ortacima.
Pored toga što je delovalo da bismo svi to mogli da izvedemo i likovi su nam bili neverovatno bliski. Voleli smo Smitove filmove jer nam se činilo da zapravo snima nas, da je postavio kameru u našu sobu za bleju, i zabeležio razgovore o devojkama, travi i Ratovima zvezda. Odnosno, želeli smo da naši razgovori tako zvuče, gotovo sigurno nisu, ali ok, ubedili smo sebe da je ovo prvo istina. Svi ti sitni dileri, likovi iz kraja, radnici u prodavnici, bili su oličenje uličnog kula i pokazivali su da ne morate da budete svetska zvezda, da bi vam bilo lepo u životu. Čak i kada je ulazio u biblijske teme i ličnosti, ti ljudi su delovali kao neko sa kim može da se popije pivo i popriča o poslednjim sportskim rezultatima i novom filmu u bioskopima.
I sam autor je opravdavao svoje scenarije, ponašajući se maltene identično svojim kreacijama, uživajući u statusu boga nezavisne kinematografije, koga vole svi, od opskurnih muzičara, do holivudskih a-listera. I tu mu se desilo ono što možda nije ni očekivao – pobedio je! Naprasno su svi počeli da mu daju pare za šta god je želeo. Nudile su se režije, uloge, scenarija za Supermena. Došao je i internet, pa je svoja laprdanja mogao maltene uživo da prenosi fanovima. Promenila su se i vremena, čemu je verovatno značajno doprineo, gde gikovi i nerdovi više nisu ugnjetavana grupa, već trendseteri.
Za nekoga sa otpadničkim mentalitetom, pobeda ume da bude najslađa na svetu, ali i da vas totalno baci u aut. Posle godina prozivanja, neminovno ubedite sebe da ste najpametniji na svetu i izbacujete hiljadu ideja na sat. Međutim, dok vam se prilike daju na kašičicu, prinuđeni ste da svoje misli filtrirate i birate najbolje, jer želite da ih što bolje iskoristite. Kad dođete u poziciju deteta kome je dozvoljeno da iz supermarketa uzme šta god hoće, tu je gotovo nemoguće da se uzdržite. I tako je Kevin Smit, od prekul starijeg brata, koji vas dopinguje opskurnom muzikom, filmovima i stripovima, postajao sve dosadniji teča, koji na slavi baš vama mora tri sata da objašnjava zbog čega je nešto što on voli dobro. Posle gledanja njegovog poslednjeg uratka, setio sam se da mi je prvi Smitov film, sa 14 godina, bila Dogma. Da li će neko da ga zavoli, ako mu je prvi susret sa njim u četrnaestoj godini – Yoga Hosers? Sumnjam. Ali ok, možda su nadrkane instagram klinke njihovi Džej i Tihi Bob. Za svaki slučaj, podsećamo se ovde cele karijere, pa neka izabere ko šta hoće. Rangiramo po malopre pomenutom stepenu od brata, do teče.
01. Dogma (1999)
Ako je igde bio kul stariji brat, to je u ovom filmu, jer ne samo da vam je dao prvi džoint i Husker Du ploču, nego vam je objasnio i istoriju religija. Doduše, teologija slabo priznaje ženskog Boga, crne apostole i demona od govana, ali ok, svakome je ono u šta veruje najbolje. Smit je ovde uspeo sjajno da spoji psovačku komediju, sa (anti) stavovima o religiji, i učinio da Alanis Moriset poslednji put bude relevantna, što je, složićete se, veliki podvig.
02. Chasing Amy (1997)
Toliko smo voleli Smita, da nas je naučio koliko romantične komedije mogu da budu kul. A do tada smo mislili da su crtači stripova osuđeni da nemaju devojke. Film koji postavlja neka krucijalna životna pitanja: 1) kako da se muškarac izbori za devojku u koju je zaljubljen ako je ona lezbejka, 2) kako da se ponašate kad shvatite da je vaš najbolji prijatelj zaljubljen, 3) What’s a Nubian?
03. Clerks (1994)
A odavde je sve počelo. Možda ova crno bela oda besmislenom životu danas više izgleda kao skup urnebesnih i ne-toliko-urnebesnih scena, u svoje vreme je bila jedan od kamena temeljaca za eksploziju nezavisnih filmova. Gomilu najčudnijih dobroćudnih likova predvode clerkovi Dante i Rendal svojim beskonačnim razgovorima o pop kulturi i seksu, imamo origin story Džeja i Tihog Boba i saznamo koji je to preveliki broj penisa koji je vaša devojka prevalila preko usta pre nego što ste se smuvali.
04. Jay and Silent Bob Strike Back (2001)
Ako ćemo po kvalitetu, nikako ne zaslužuje ovoliko visoko mesto, ali je jedini u kom su Lenon i Makartni štrokave komedije glavni. A i najveći broj ljudi jeste upoznao Kevina Smita preko ovog filma, koji se u srpske video klubove najpre tiho ušunjao pod naslovom Dogma 2. Ovde smo mogli da naučimo da Smit zapravo želi da bije fanove koji ga pljuju po internetu, ali i uživali uz veliki hit Jungle Love.
05. Mallrats (1995)
Ovaj i sledeći bi slobodno mogli i da zamene mesta, ali prednost dajemo drugom Smitovom filmu, koji je kao i drugi album nekog benda, uspeo da ponovi neke domete prvenca, ali naravno, nije isto kada posle premijernog naslova u koji uložite ceo život, sledeći izbacite za godinu dana. Prva velika uloga Džejsona Lija i to u paru sa Brendom iz Beverli Hilsa. Realno smo se ložili da je blejanje u tržnim centrima kul, tolika smo mentalna sirotinja bili.
06. Clerks II (2006)
Ceo nastavak se i ne drži baš najbolje. Ovo je već period kada je šlajfovanje u toku i kada shvatite da vam burazer više nije toliko kul kada se sa četrdeset godina i dalje ponaša kao sa dvadeset. Nekoliko detalja ipak izvlači film: Rozario Doson je em prelepa, em preslatka, em kida kako glumi, a tu su i kultne scene poređenja Ratova zvezda i Gospodara prstenova i vraćanja rasističkog termina porch monkey u regularnu upotrebu. A da, imamo i donkey show.
07. Zack and Miri Make a Porno (2008)
Ovo bi po kvalitetu trebalo da ide i negde gore, ali je problem što više izgleda kao da ga je napravio Judd Appatow, nego Kevin Smit. Najvećim delom je to zbog Seta Rogena, ali i zbog utiska da je Apatow preuzeo pravljenje ovakvih filmova od Smita i da ih mnogo bolje radi u XXI veku. Ostaje nam sjajna hemija između Rogena i Elizabet Benks, i odličan film za neki od prvih dejtova.
08. Jersey Girl (2004)
Možda su ga neki očekivali i na poslednjem mestu, ali ja ga stvarno volim. Ima dovoljno neljigavih romantičnih scena da ga gledaju i ljudi sa manjkom romkom potencijala, veliki Džordž Karlin je sjajan u ulozi ćaleta, Liv Tajler je preslatka, a i cela kritika menadžerske industrije je manje-više na mestu. A i treba imati muda da vam Dženifer Lopez umre u desetom minutu. Mada, sa Jersey Girl je počelo malopre pomenuto šlajfovanje.
09. Red State (2011)
Na Crvenoj državi se izgleda sve prelomilo. Posle godina lajv nastupa sa fanovima i snimanja podkasta Kevin je rešio da svoje stavove prvi put direktno stavi u film. Ok, jeste Dogma bila stav na kub, ali je bilo i dovoljno ostalih elemenata da se to ne primeti, a ovaj horor je (uz poneki detalj) samo najočiglednije prozivanje Republikanaca. Što je kao crnohumorni vic u redu, ali niko ne želi da sluša vic od sat i po. Ovo je momenat kad teča počne da vam objašnjava kako je srušio Miloševića i kako je oduvek glasao za DS.
10. Yoga Hosers (2016)
Skoro sam pisao o njemu, pa da se ne ponavljam, ali mi se novi Smitov univerzum (True North Trilogy) nikako ne dopada. Previše je ovde prelakih fazona, koji su vam sigurno smešni kad ste naduvani do daske, ali kad ste strejt nikako ne rade. Neko je ovde loše ostario, vreme će pokazati, da li je Kevin, da li smo mi.
11. Tusk (2014)
Ako je u Red State još i hteo da istakne neku poentu, ovde je jednostavno došao do stadijuma da glupava ideja sa podkasta o čoveku moržu, može da bude dobar predložak za dugometražni film. Doduše i neki fanovi su ga u tome podržali, dok je one ostale najsurovije prozivao. Ok, radi ti za svoje pare šta hoćeš, ali pusti nas i da te pljujemo kad nam se ne sviđa.
12. Cop Out (2010)
Idealan film za njega, ali šteta što nije mogao da ima upliva u scenario. Akciona komedija sa Brusom Vilisom i Trejsijem Morganom kao pandurima. Liči na Smitov vlažni san. Koji se na kraju pretvorio u noćnu moru. Koliko god loše mislio o nekim drugim njegovim filmovima, ovaj je definitivno jedini za potpuno izbegavanje.
Autor: Radomir Zvoncek
COMMENTS