Nakon što nam je tijelo reklo kako stojimo (quaranta – sessanta, pomalo), u petak smo došli ranije. Lokacija festivala je i dalje prvoklasna, gledaš to more, zalazak sunca, svira sve što slušaš doma ili kad si na poslu, dok se događa život. Ovdje si slobodan, random ljudi ti stalno nude drogu (nekad i džabe), piješ i jedini stres je koji stage bi posjetio prije.
Ja sam večer odlučila započeti u 19h, sa setom Laurel Halo koji se događao na Primavera Beats, otoku koji je preko mosta od glavnih stejđeva i gdje samo roka techno. Laurel je bila kul, kao i inače, bila je to techno mješavina, od ambijentalnog do eksperimentalnog , publika je bila dosta pitoma, osjetio se samo miris trave. Nakon nje je pult zauzela Steffi, nizozemska dj-ica koja je odlučila pojačati bpm-ove dok pult nije preuzela Courtesy, dj-ica koja izgleda kao curica iz 8. C razreda koja je uvijek bila štreberica i od koje sam prepisivala sve zadaće. Ali bogami, Courtesy nije nikog štedjela, bass je rokao na najjače, acid techno se cijedio po golim ramenima, spušta se mrak i izlaze pravi zombiji i puni se floor.
Bolja polovica: Čini se da postoji imamo malu diskrepanciju u vremenskom prisjećanju jer se ja sjećam da Sanju ostavljam u sobi da bih stigao na Chai u 19h. Možda zbog tih besplatnih droga (koje meni nitko nije ponudio.)
Nego, Chai. Mala šarena japanska eksplozija veselog pop punka. Ovo se podjednako odnosi na pjesme i na bend jer su na stage skočile uz prodoran usklik: HELLO, WE ARE CHAAIIIIII!
Ja sam uhvatio taj kratki, dnevni nastup na malom OCB stageu, koji se nalazi na betonskom poluotočiću tik do mora. Zgurali smo se na vrućem suncu, rame do ramena, da nije bilo toliko svjetla osjećao bih se kao da se kuham na nekom malom gigu u KSET-u. Očaravajuće vesele, sjajno usvirane, opuštene i sretne, Chai i njihove poskočice sjajno su otvorile dan.
Skoknuo sam nakon toga kratko na Kurta Villea na glavnom stageu. Kurt obučen kao propalica, cijeli bend u drvosječa outfitu, ali zvuk i sviranje sjajni. S obzirom da su dobri ljudi Primavere ove godine prostor na glavnim stagevima pokrili umjetnom travom, malo je falilo da zalegnem na tlo i ostanem cijeli koncert. Ali iz prijašnjih iskustava znam da ti mali indie bendovi u ranim terminima na glavnim stagevima zapravo ne rezultiraju dobrim koncertima, produžio sam dalje. (Nije problem bendova nego je teško stvoriti dobru atmosferu na prostoru za 30 000 ljudi koji je popunilo jedva tisuću, još uvijek je vruće, ljudi su mamurni ili još nedovoljno pijani, ukratko, ako nisi baš najveći fan, gubitak vremena.)
Zaletio sam se na Adidas stage na kanadske hard core štrebere Fucked up. Njima treba dodijeliti neku nagradu za najveću razliku u tome kako bend izgleda i kako zvuči. Masivan hard core zvuk uz tri gitare, bubanj gotovo nu metal stila i moćni pjevačev growl koji ne prestaje, a koji sviraju likovi koji izgledaju kao profesori matematike na godišnjem. Dakle, ono što se dogodi kad metal klinci na faksu otkriju Pavement i math rock. Uz malo problema sa zvukom na početku koncerta, isporučili su jedan opušten i snažan set pun energije. Opuštenosti vjerojatno pridonosi to da im je ovo je četvrti nastup na Primaveri pa im nije bilo teško povjerovati kada su nam govorili da je ovo najbolji festival na svijetu i da smo sretni što smo tu. Iz tog masivnog, ponekad i disonantnog zvuka izlazi iskrena pozitiva koja je dirljivo autentična. Stavovi koje promoviraju, jednakost za sve, borba protiv predrasuda i nepravde, prihvaćanje različitosti organski su dio njihove glazbe i kad vidiš da straight edge streberčići ispaljuju 120 decibela ljutih ljutih gitarskih rifova, na trenutak zaista vjeruješ da sve jest moguće. Zaradili su te značkice i zato je njihov govor, u nizu ostalih festivalskih “joj mi smo ameri moramo se sad kulturnim europljanima nekako ispričati za trumpa” govora, bio stvarno dobar. “Pogledajte kako ste lijepo različiti, a ovdje nas spaja glazba. Takvi trebamo i ostati, uvijek zajedno. Žele nas podijeliti i sjebati, a zašto? Zbog malo profita! Nek se jebu!” Tako je Damiane, nek se jebu i nek još malo i puše kurac! Povikao sam sretno i otišao tražiti Sanju da mi da hudicu, bilo je već malo hladno.
Onda, na drugoj strani pjeva Carly Rae Jepsen (ne, hvala) pa poslije Janelle Monae sa kojom imam problem već neko vrijeme otkad je više fokus na to feminizmu nego muzici. Nemam problem s feminizmom, nego s načinom na koji ga pripovijeda, stoga imala sam osjećaj da ću se smorit pa sam odustala. Bolja polovica kaže da je to bila greška, da je imala sjajan nastup, da je crowdsurfala i sve lijepo. E pa jebiga, Janelle, drugi put. Nisam išla ni na Miley Cyrus jer njen ćale mi je zanimljiviji od nje ali smo uhvatili nastup Low-a koji zvuče odlično i mračno, kao da su pozadinska muzika u u nekom napetom trileru sa Casey Affleckom ili Christianom Baleom gdje lik saznaje da dijete nije njegovo. Oke, možda i John Wick pt 1.
Bolja polovica: Janelle Monae, da! Nastup točno kakav biste očekivali od osobe koja štuje Princa i Michaela Jacksona (don’t @me, pjesme nisu o jebanju male djece). Suluda energija cijelo vrijeme, ogroman podij od 6 stepenica na vrhu kojega ju njene plesačice krune za lezbijsku kraljicu, bend koji istovremeno pleše i svira, blještavo kao da je sve stiglo iz Las Vegasa. Nastup ima i cijelu narativnu strukturu, koja je pak vezana na njene konceptualne albume The ArchAndroid i The Electric Lady i na ove kasnije koje baš i nisam slušao. Nije Christine, ali sasvim solidno pleše i pjeva savršeno. Presvlačenja su bila zanimljiva i smislena, a najbolje je bilo ono kada je izašla u velikim hlačama u obliku klitorisa! Koji su onda naravno njene nubijske plesačice senzualno milovale. Suvereno vlada publikom koja nije baš malena a vrhunac tog prisnog odnosa s publikom bio je kada je izabrala troje ljudi iz publike da zaplešu na bini. I to pozivanjem- who’s got it? mmm, come here baby, you got it! Dvije cure su se odlučile za vrlo predvidljivo twerkanje, dok je najbolje otplesao onaj mali šareni gejić. Onda je i malo skočila u rulju i prošetala se, ukratko jedna lijepa velika fešta ikone pop glazbe u nastajanju.
Slijećemo na main stage da čujemo Tame Impalu. Publika je toliko napucana i zbijena da nismo vjerovali da je toliko ljudi došlo na ovaj gig. Cijelo vrijeme si mislim da je to ekipa koja zna samo zadnji album jer je eto, Rihanna uzela jednu stvar i obradila je na svom posljednjem albumu. Doduše, Tame Impala je svirala 2016., kada je nestalo struje dok su svirali ‘Feels like we only know backwards’ ali Englezi, najveća stoka na festivalu, dala nam je ipak razloga vjerovati da je razlog ovaj prvi.
Pjevali su se najveći hitovi ali rane albume je malo tko znao. Svejedno, napravili su hommage tom nestanku struje prije tri godine i zapjevali najveći hit.
Bolja polovica: Iskompresirana psihodelija Tame Imapale sjajno funkcionira na velikom prostoru, solidan koncert. Bolji mi je bio onaj 2016, nekako smo svi bili uzbuđeniji jer im je to bio prvi headline slot na Primaveri. Struje je nestalo taman na refrenu Feels like… i onda smo svi pjevali refren još dobrih 5 minuta, misleći da su oni namjerno stali. Sljedećih pet smo svi zbunjeno konzultirali rasporede uz “no, they can’t be finished already” povike, da bi se kraljevi nakon povratka struje vratili drito u refren. Ludilo, suze radosnice, grljenje stranaca.
Pet minuta kasnije je već drugi najočekivaniji gig večeri, na main stegu prekoputa, pod imenom Robyn.
Iako smo uspjeli zauzeti dobru poziciju jer ja bi sve najbliže, da vidim (bez obzira na mega screenove s obje strane, ja sam seljak), na Robyn su se sjatio cijeli gay community. Bili su preslatki, sa puno šljokica na licu, bilo je tu i drame (dvije cure su se posvađale) ali sve u svemu, kad se Robyn pojavila, fokus je bio sam na nju i bend.
Iako, na prvi dojam, nastup Robyn bi nazvala jednim konceptualnim Eurosong gigom, ali ona pjeva i taj glas je toliko snažan. Nema veze kakav je tko, to skandinavsko samopouzdanje s kojim se odgajaju je besprijekorno. Iako je Robyn mega pro pjevačica koja daje value for money (brand manageri di ste), njen nastup mi nije bio toliko super.
A imala sam očekivanja, dijete Royksoppa, sa vrhunskim producentskim timom, radi taj svjetski elektro pop koji je uvijek super trendy. Također, smorila je sa svojim intermezzima, nepotrebna presvlačenja iz suknje u hlače gdje je uzimala dosta vremena (ajde da je makar neki strava kostima ali ništa), pa je imala nekog baletana da zabavlja publiku ali taj lik nije mogao sam hendlat taj stage bez obzira na bend. Bend se nekako činio seamless, kao dio scenografije (vjerojatno zbog outfita) pa je djelovao pomalo nevidljiv ali bili su tu, nisu stali. Čak ih nije predstavila na kraju, što su svi radili. Uglavnom, evidentno su Šveđani, imaju taj vibe. Potrudila se odraditi posljednji album ali i ranije najveće hitove. I svi su samo čekali ‘Dancing On My Own’ i kad je krenula stvar i počela pjevati, publika je samo preuzela i to je bilo spektakularno jer se učinilo da ona nije to očekivala, pa se moralo ponavljati ali drugi put je već bilo loše. Uglavnom, jasno je zašto je Robyn pop zvijezda svjetskog kalibra, ali live nastupi mogu bolje.
Bolja polovica: Tu sam iskreno birao između očeva tehna Cybotrona i Robyn. S jedne strane, do tada nisam riješio ništa droga (ni besplatne niti ove što se plaća) tako da mi se baš nije išlo stajati trijezan u drogiranoj masi tijekom tvrdog tehna. Na SOPHIE sam naučio da ću kao relativno privlačna osoba većinu giga provesti ponavljajući odgovor “kroejša, KROEJŠA, dražen, DRA ŽEN” istim dvjema osobama. Zapravo, bio je onaj lik koji mi je u prolasku šapnuo cocaine ali se onda tri metra dalje znojan savio u struku i skoro minutu izbezumljeno buljio u pod pa sam zaključio da roba baš i nije najbolja.
S druge strane, nisam veliki fan Robyn, ali Body Talk mi je jednom davno pomogao liječiti slomljeno srce pa sam rekao zašto ne. A i radije bih uvijek bio na lošem gigu sa Sanjom, nego sam na osrednjem.
Nažalost, mislim da sam se zajebao. Njen nekadašnji zabavni profinjeni pop s primjesama elektronike sada je postao osrednja srednjostrujaška elektronika s primjesama popa. Bili su i neki pokušaji scenskih efekata (padanje velikog zastora, prelazak iz bijelog u crveni kostim, wow), ali sve je to bilo dosta slabo. Gay community je bio dosta sladak, ali također sam ponukan parafrazirati Ricka Jamesa- ketamine’s a hell of a drug.
Čini se da ću na afterima ipak morati govoriti: e jednom sam skoro gledao Cybotron live.
Autori: Sanja Nikolić i Bolja polovica
COMMENTS