Dobio sam za Novu godinu knjigu Vesne Dedić Zagrli me. Delila se u apoteci za džabe, pa mi je dvoje drugara poklonilo. Znaju da sam idiot, pa sam zato i rekao sebi – Mogu da pročitam ovo, što da ne. Jedva sam je završio. Ne samo zbog dugih i prenaglašenih Sveta Izvorac opisa, već i zbog same radnje koja nekako i nije baš najrealnija. Sad će da krenu spojleri, ali realno boli vas kurac, zašto biste knjigu uopšte i čitali.
Priča je sledeća: Nataša dolazi iz Gornjeg Milanovca u prestonicu da studira. Od početka dobija savet prijateljice – možeš ti da studiraš Pravni, ali jbg, moraš da se povežeš sa bitnim ljudima da bi uspela u životu. Ista ta drugarica joj namešta lika, vlasnika kluba, koji će kasnije da je prebije, zbog navodne prevare. Dok je još uvek u vezi sa tim likom, upoznaje nekog 40+ medijskog mogula/plejboja, čiji sin ima probleme sa zakonom (znači neka mešavina Željka Mitrovića i Mime Karadžića), pod imenom Todor C. Medijski mogul joj, potpuno neočekivano, nudi posao na televiziji. Kasnije se smuvaju, iako je on oženjen i ima troje dece, pa do kraja knjige traje klackalica – jesmo zajedno, nismo zajedno. Kao što se i očekivalo, glavna junakinja živi u nekoj vili od kevine prijateljice i njenog muža. Idilični par završava tako što žena ubija muža, zbog nasilja nad njom (autorka je izgleda malo opterećena nasiljem). Ima i deo kada Nataša upoznaje šankera u rodnom gradu, sa kojim se viđa neko vreme dok on ne ode u Brazil. Kada je i on napusti, ona saznaje da je trudna. Poslednje scene su Nova godina 2013. ona sa sinom, sama i srećna. Ne ističe da joj fale zagrljaji (jao zamisli tako se zove knjiga), ali eto može ona i bez njih. #GirlPower
Ovu knjigu sam počeo da čitam sa predrasudama i bio sam u pravu. Ne želim da sada sebe ističem kao nekog pametnjakovića, ali kao što kaže Rob Gordon iz High Fidelitya:
Nisam najpametniji na svetu, ali sigurno nisam ni najgluplji. Čitao sam knjige kao što su Nepodnošljiva lakoća postojanja i Ljubav u doba kolere i mislim da sam ih razumeo.
Jednostavno, imam problem sa Vesnom Dedić jer je ona blago naprednija verzija Sanje Marinković. Fura se na kulturu malo više, pa u njenu emisiju može da svrati Duško Kovačević, dok u Magazin In on neće doći. Dok proziva sponzoruše i ostale spodobe koji su paraziti našeg društva, veliča lik u knjizi, time što Nataša odlazi na sahrane doajena srpskog glumišta Steve Žigona i Ljube Tadića. Na poleđini knjige stoji da je ovaj roman surova i duhovita priča o našem vremenu. Ovde ništa nije bilo duhovito sem što je u nekom trenutku citirala časopis Bazar. Iskreno, za koliko knjiga možete da kažete da su citirali ovaj časopis? Dobro, ni to nije nešto smešno. Našao sam i neke greške u vremenskoj odrednici ovog romana. Ona priča kako gleda slike na Fejsu dok na TV-u ide reportaža o atentatu na Đinđića. Draga Vesna, Facebook jeste nastao 2004. godine, ali među Srbe nije došao do 2008. A i tada su svi još uvek koristili MySpace. Jako neprofesionalno! Jedina dobra stvar kod ove knjige jeste to što je istakla da prosečno studiranje na Pravnom traje oko deset godina. To ne bih zaključio da se nisam bavio pomenutim vremenskim odrednicama, jer me je zanimalo kako postiže da daje ispite, dok konstantno izlazi u klubove, bavi se momcima i na televiziji radi vremensku prognozu.
Na kraju, kada bih sreo autorku na ulici i rekao joj da nisam baš shvatio celu knjigu, ona bi mi sigurno odgovorila onim svojim divnim promuklim glasom:
Mlad si, vreme će ti kasti samo.
Možda jesam mlad i možda će mi vreme samo kasti, ali Vesna – Vaša knjiga je sranje!
Autor: Moma_ludilo
COMMENTS
😀
Zanimljivo mi je što su ovaj roman delili u baš u apoteci, sigurno pažljivo odabravši ciljnu grupu tj. target market. Nadam se da su imali toliko obzira da spoje lepo i korisno, te uz roman davali i nešto protiv dijareje. Prikaz romana bi bio još i bolji (a dobar je), da je autor malko manje vremena posvetio prepričavanju same neinspirativne radnje, a više se bavio sopstvenim subjektivnim utiscima, koji su neuporedivo zanimljiviji od bilo čega što sam ikada čula i pročitala od autorke Dedić.