Moj prijatelj Stevan je dobar sagovornik iz više razloga. Tu vrlinu sam mu inicijalno pripisao zato što naši razgovori o pop kulturi imaju impuls scenarija filma Clerks Kevina Smitha, a prijatelj sa kojim možeš da ostvariš takav ton je u mom svetu bitan kao fakultet koji upišeš. ili osoba sa kojom se venčaš.
Stevan je fan fudbala, NFL-a, košarke, mančesterske alternativne scene osamdesetih i devedesetih, kao i velikih bendova koji su takvi postali u 21. veku, poput Killersa i Musea. Sve ove pojmove povezuju slojevi komercijalnih superlativa o kojima afirmativno i u konsenzusu sa njim diskutujem, s tim što svaka veza, kao i ova, ima tu jednu temu oko koje se stvara neprijatan ton, koji bi dao za pravo trećem licu da radoznalo pokuša da prekine tenziju pitanjem Troubles in paradise? Slaba tačka našeg odnosa je bend Muse i album Sam’s Town Killersa. Na jednoj strani stoji Stevanovo mišljenje da su to najveći bend i album ovog veka čija će se veličina i uticaj tek materijalizovati, a s druge stoji moje, pomalo snobovsko i nezahvalno mišljenje, da članove benda pojedinačno ne stiže umor, ali da Muse kao celinu i te kako stiže i da je Sam’s Town samo prosečan album, sa par ubistvenih alternativnih himni.
Superbowl iz februara ove godine je u tri sata TV programa spakovao solidno finale i potencijalnu nagaznu minu mom prijateljstvu sa Stevanom – nastup „velikog benda 21. veka“ – Coldplaya. Budući da smo navijali za isti tim, diskusija o samom meču se svela na moje upijanje svega što Stevan kao verziraniji pratilac sporta sa najvećim brojem potresa mozgova ima da kaže, dok se konstruktivnija razmena mišljenja odvijala oko nastupa na poluvremenu. Coldplay je te februarske noći izveo perfektno režiranu pastelnu fantaziju kojoj bi i Wes Anderson pozavideo. Sve o sebi, Coldplay je rekao autfitima, čije su braon i teget boje odlučno presecale boje duge na patikama, sakoima i bomberkama. Kao ubedljivo najmekši opozit zabavnom nasilju američkog fudbala, Coldplay je potvrdio status velikog benda 21. veka zadovoljivši 90.000 posetilaca Superbowla, tada relativno svežim singlom Adventure of a Lifetime, i nepogrešivim hitovima iz diskografije poput Yellow, Paradise i Viva La Vida.
Ono što je usledilo je odgovorilo na pitanje da li sam fan, bivši fan ili bivši i razočarani fan Coldplaya, koje sam postavio sebi još pre više od dve godine nakon albuma Ghost Stories. Dobar deo šoua na poluvremenu je isticao Beyonce, kojoj je Chris Martinov bend poslužio kao instrument promocije Formation turneje, a Brunu Marsu i Marku Ronsonu kao koloritna scenografija još jedne Uptown Funk izvedbe na glamuroznom događaju. Kao kada se vaša majka i tetka slože oko toga šta je najbolje za vas, Stevan i ja smo se složili oko svega gore pomenutog. Ostalo je još da ja budem iskren prema sebi u vezi sa bendom.
Pre nego da Coldplay opet ostane sam na bini Levi’s stadiona, Beyonce je natpevala Martina i u stilu Batmanovog negativca Banea položila desnu ruku na njegovo levo rame, kao određen čin sažaljenja i velikog poštovanja. Zatim se horski pevala Fix You kao omaž preminulim muzičarima koji su obeležili prethodna izdanja najvećeg sportskog događaja u Americi, Whitney Houston, Michaelu Jacksonu i Jamesu Brownu. To je bio trenutak kada sam shvatio koliko zapravo navijam za ljude poput Martina.
Godinu dana nakon singla Adventure of a Lifetime koji je najavio album A Head Full of Dreams i dalje razmišljam o ličnosti Martina kao Britanca koji je u svojoj sobi nekada pisao najbolje ljubavne pesme svoje generacije. Od albuma X&Y iz 2005, Coldplay su pronašli formulu za rešavanje nejednačine sa dve nepoznate na svoj način. Pisanje kao X i taj jedan akord sa albuma (označićemo ga sa Y), koji bi isti komercijalno industrijalizovao i skrajnuo X u drugi plan, od Coldplaya je napravio naizgled lepu, ali potrošnu robu. Zapitao sam se kako je moguće da u jednom trenutku zadovolje 100 miliona ljudi širom sveta, ali da moj pogled na recenzije njihovih albuma sugeriše da tu zapravo ništa nije u redu. Globalna mržnja prema Coldplayu ozvaničena je crvenim kartonom iz Engleske. Muzički kritičar lista Guardian je poslednji album okarakterisao kao dosadu koja melje. Ruku na srce, Chris Martin u poslednjih pet godina podseća na dete čija zavisnost od slatkiša i gaziranih sokova uzrokuje da ne zna gde udara.
Ta beskompromisna i bezuslovna pozitivnost je sigurno nešto što prosečnom Englezu predstavlja prepun tanjir koji ne može ni da pojede, kamoli da svari. Martin je drugačiji Englez. Njegov kasetofon je vrteo drugačiju traku od kasete prosečnog Engleza (čitaj: strastveni navijač lokalnog fudbalskog tima koji se kune u bend Libertines i rekreativne droge). Takvog Engleza bih prvo upitao za koji tim navija, dok mi to pitanje u razgovoru sa Chrisom Martinom možda ne bi ni palo na pamet. Pitao bih nešto osnovnije i prizemnije, o bilo kojoj jednostavnoj stvari i napredovanju, ili eventualnom nazadovanju, proizvoljnog međuljudskog odnosa o kojem je pisao i pevao.
Van Engleske, reakcija ljudi je bila ista kao kod mačke kojoj slučajno staneš na rep. Takva onomatopeja se prolamala kao kontra-argument Martinovom konstantnom proširivanju pojma sreće pevanjem stihova poput “How can people suffer? How can people part? How can people struggle? How can people break your heart?”. Da li je Martin ostao dužan za objašnjenje kako zapravo biti srećan? Ili možda još bolje, da li je naš cinizam prejak da bismo ovakvim osećanjima koja se površno shvataju kao dijabolični klišei dozvolili da isplivaju na površinu? Dijabolični klišei me s jedne strane teraju da se gadim samog sebe, ali druga strana koja obuhvata veći deo mene iskreno slavi činjenicu da uspevaju da me nateraju da ipak nešto osetim. Možda bi se anti-Codlplayisti i Coldplay mogli naći na sredini ako bi Martin ponudio detalje tog programa, na sličan način na koji je serija The Sopranos govorila o rehabilitaciji od droge Chrisa Moltisantija. Ima tu nekih 12 koraka, a prva tri su poricanje, ljutnja i prihvatanje, ostalo su tehnikalije koje se svode disciplinovano uzdržavanje.
Alternativni naslov teksta bio je Zašto su Ben Affleck i Chris Martin ista osoba? – moja dva najkontroverznija mišljenja o pop kulturi (drugi su ih učinili takvim, meni su potpuno normalni), voljenje i poštovanje Chrisa Martina i Bena Afflecka, zapravo imaju dosta toga zajedničkog. Obojica su legat pop kulturi počeli kul projektima koji će biti kul i za pedeset godina. Affleck je snimio uspešne indie filmove poput Dazed and Confused, Mallrats i Dogma koji su mu dali dovoljno kredibiliteta da napiše scenario filma Good Will Hunting za koji je podelio Oskara sa Mattom Damonom. Zatim su usledili bljutaviji blokbasteri koji su razneli bioskopske blagajne poput Armageddona i Pearl Harboura kao i jedan veliki fejl – Gigli. I kod Afflecka i Martina su kritički dobro prihvaćene stvari presecali milionski projekti koji nisu bili zdušno prihvaćeni od strane kritike.
U poslednjih nekoliko godina. i Martin i Affleck rade istu stvar – za svoje standarde, snimaju ispodprosečne projekte sa povremenim bljeskovima (izuzev filmova Argo i Gone Girl), ali sve čega se dotaknu bude masovno konzumirano i pokreće mnoštvo razgovora. Pet godina mlađi Martin je takođe sa 23 godine uspeo da ga ceo svet zapamti. Tada nas je bajagasto obavestio da su sve zvezde žute. Odatle je Martin kao i Affleck (p)ostao poznat i autentičan samo zbog sebe. Najbitnije nagrade ni u njegovom poslu nisu izostale, jer je Martin na čelu Coldplaya od američke muzičke akademije primio 7 Grammy nagrada, od 25 nominacija u poslednjih 15 godina. Sa nepunih 40, Chris Martin je zadao toliko ozbiljan domaći zadatak raznim Snow Patrolima, da će plakati dok ga raščivijaju.
Umetnički, Martin je ostao dosledan sebi. Sam je sa bendom pisao pesme, evoluirao iz albuma u album i nije targetirao tinejdžere kao ciljnu grupu da bi što lakše prodao ono što ima da ponudi. A prodao je više od 100 miliona ploča. Stajao je na zemlji, rekavši za sebe i svoj bend jednom prilikom da su oni “Radiohead koji je sranje”. Muzika Coldplaya u jednoj vizuri može da se materijalizuje u stvarnosti u vidu reda ispred Toi Toi-a na Exitu kome nema kraja, ali u mojoj vizuri njihove najutentičnije pesme vrlo brzo projektuju sećanje na neki trenutak iz života – Yellow pamtim kao broj jedan u MTV-jevoj selekciji “Top 10 at 10” emisije za Coldplay; jedan metalac mi je nevoljno priznao da mrzi sebe što voli In My Place; Clocks sam prvi put čuo u povratku sa mora na jednoj bugarskoj radio stanici; zbog Fix You sam se u septembru 2005. više zainteresovao za alternativnu muziku; Viva la Vida je prva pesma koju sam okačio kao link na Facebooku; Violet Hill je ostala konstanta na mojoj listi najpotcenjenijih pesama svih vremena uz Strawberry Swing; Paradise me ironično podseća na obnovu druge godine Pravnog fakulteta, dok sam prevodom reči pesme God Put a Smile Upon Your Face planirao muvanje jedne devojke 2007. godine. Za nekoliko godina ću osećati slobodu da izgovorim da me Adventure of a Lifetime podseća na Kišobran žurke, a Hymn for the Weekend na činjenicu da Chris Martin piše pesme koje ljudi vole i da hoće da bude voljen, i da je upravo to razlog zbog kojeg ga ljudi ne vole. Do eventualnog koncerta koji bi mi kilometarski bio razumno blizu, kao fan Coldplaya se osećam kao izbeglica koja, za sada, traži utočište u plejeru svog telefona.
Mnogi ljudi zaziru od Coldplaya zbog njihove očigledne namere da pišu refrene koji će se večno pevati na još večnijim stadionskim turnejama i njihovog naglašavanja moćne melodije. Ne mogu da budem nesrećan zbog sreće koju Coldplay promoviše jer bih voleo da vidim tu mikro-zajednicu koju formiraju sa publikom na svakom koncertu i da sam zaključim da li pripadam tome kao što mislim da pripadam. Ako vam je sve ovo previše ušećereno i veštački, razumem vas. Vi verovatno niste fan Coldplaya. Ja jesam. I mislim da ću uskoro promeniti stav i o bendu Muse i albumu Killersa Sam’s Town.
Autor: Andrija Savić
COMMENTS