Na izgled nije ništa impresivno. Matori čiča, velikog nosa što dok peva slobodnu šaku stiska u pesnicu. Ništa što već nismo videli od Šabana Šaulića. Samo ovaj ima više kose. Niko tu nije došao zbog izleda. Ako mu je verovati na reč i Dženis Džoplin mu je jednom prilikom rekla da preferira lepe muškarce, ali će za njega napraviti izuzetak. I tako muzika matorog čiče što dok peva slobodnu šaku stiska u pesnicu postaje duševna hrana za moje telo. Moje imam suve laktove, zdepaste prste, krivu kičmu, one dlake što izbijaju iz tamnih mladeža i imaju koren jak kao hrast telo. Ali ničiji izgled odjednom nije bitan jer on je dodirnuo moje savršeno telo svojim umom (no homo).
Ako su kafa i cigara par koji je nastao u raju, meni su oni u kombinaciji sa Koenovom muzikom činili sveto trojstvo osamljivanja i lične kontemplacije. Priznajem da nikada nisam bio u situaciji da opraštam ortaku što mi je pojebao ženu i da mu gotovo zahvaljujem na tome, ali Bože moj ima još vremena, relativno sam mlad čovek. U životu je bitno sebi postavljati visoke ciljeve. Ako su kafa i cigara par koji je nastao u paklu, meni su oni u kombinaciji sa Koenovom muzikom činili tačke bermudskog trougla u kojem sam se beznadežno gubio. Sedim sam u boksericama, ne radim ništa, a opet na kraju svega ostajem emotivno prazan i istrošen. Nije mi dugo trebalo da shvatim da ako je on od vatre, onda mora da sam ja od drveta (gej cim stop).
Glupo je uprostiti stvari i reći da je uglavnom pisao o ljubavi. Svi koji su ikada pisali su uglavnom pisali o ljubavi. Bitno je napomenuti o kakvoj ljubavi je on pisao. Ta ljubav je bezgranična i neopipljiva, u momentima kada je nesrećna ona nije samo nesrećna ona je beznadežna i očajavajuća. Pisao je o ljubavi prema višoj sili ili ljubavi prema ideji, prema inspiraciji, prema dobu u kojem živimo. Neretko ona je jednostrana, a i onda kada je obostrana ona nije izjednačena i oslobođena sumnje. Nije neispravno reći da je uglavnom pisao o ljubavi, ali nije ni dovoljno. Na vreme je čovek shvatio tako prostu istinu da smo u ljubavi stvoreni, u ljubavi ćemo i nestati (ok, možemo da izađemo u bioskop, ali se ja ne ljubim pre trećeg sastanka).
Nikada nisam verovao u ono da jedna slika vredi hiljadu reči. Pesme Leonarda Koena sadrže daleko manji broj reči, a njihova vrednost je nemerljiva. To nisu literarne slike, to su filmovi. Sadrže heroje i negativce, lagano građenje likova, njihove emotivne i životne lukove, obrte. I možda nisam video lika koji dok se brije razmišlja o samoubistvu, niti tamnu reku izvan Vavilona, niti kulu od pesme, ali su mi ti ljudi i mesta stvarniji od pola slika u mojem Fejsbuk albumu. Ruku na srce nemam neki impresivni Fejsbuk album. Dok slušam nekada me obuzme osećaj da uzalud trošim život jer se u pesmama pominju događaji i osećanja koja ne bih iskusio da proživim dva života. Verovatno je to glavna razlika između slušaoca i pripovedača. Pretpostavljam da su ti heroji oduvek živeli na mestima koje smo ti i ja samo posećivali (Ovo sa zagradama je počelo da probija neke norme pristojnosti, pa ću sada prestati).
Kao što to obično biva između izvođača i obožavatelja, ne poznajem ga. Nikada nismo razmenili po neku reč, nikada se nismo rukovali ili klimnuli glavom jedan drugom u prolazu. Dugo sebi nisam mogao da oprostim što sam propustio jedinu priliku koju sam imao da ga slušam uživo, jer me je bio klinački blam da sam idem na koncert. Danas sam miran po tom pitanju jer za mene će sada uvek ostati samo ideal koji izbija iz zvučnika. Kao čoveka ću ga pamtiti jedino po snimku kada 1972. u Izraelu mora ranije da okonča koncert jer su ga atmosfera i pesma emotivno savladali. Tako bih ga pamtio jer je naznaka da smo i mi kao slušaoci imali priliku da dodirnemo njegovo savršeno telo svojim umom.
https://www.youtube.com/watch?v=TNvRyzUPm-Y
Autor: Dobrocudni
COMMENTS