Vreo je ljetni dan, baš kao i svi u Kaliforniji, a na našoj planeti jedva 30 godina nastanjeni wunderkind sa Hardvarda je na 48 sati zatvorio dionicu losanđeleskog autoputa kako bi snimio ljude koji pjevaju, plešu i skaču po automobilima, u do detalja osmišljenoj uvodnoj sceni svog novog filma.
-Pomalo je nostalgično.
-I treba da bude.
-Ali šta će ljudi reći?
-Ko ih jebe!
Ovo je dijalog koji je bez ikakve sumnje na desetine puta vodio Damien Chazelle sa samim sobom u procesu stvaranja La La Landa. Iste riječi stavio je i u usta svojih protagonista, Sebastiana, pijaniste i jazz zanesenjaka, i Mie, glumice u pokušaju koja vrijeme do svojih pet minuta slave prekraćuje radeći kao konobarica.
Snimiti film o dvoje sanjara dugo je i za samog Chazellea bio upravo san. Ideju je još u studenskim danima razvio uz pomoć kolege Justina Hurwitza (inače autora svih pjesama u filmu), a scenario koji je do dan danas ostao nepromijenjen napisan je 2010. godine. Pronaći finansijere za projekat činilo se kao nemoguća misija. Malo ko je bio spreman da uloži novac. Nije ih kriviti. Da li biste se vi kladili na neafirmisanog klinca, priču koja ne miriše komercijalno i žanr kao što je jazz mjuzikl? Potencijalni investitori nisu željeli da priđu ni blizu Damienovog traženog budžeta, ali su željeli da lik Sebastiana ne bude jazz pijanista, već rock muzičar, da se uvodna scena skrati, a srceparajući kraj promijeni. Chazelle je umjetnik, a ne trgovac, i kao takav nije bio spreman na kompromise. Ili će film biti onakav kakav je on zamislio ili ga uopšte neće biti. I stvar je ostavljena da čeka neko bolje vrijeme.
Bolja vremena su stigla 2014. kada mu je ogromni uspjeh Whiplasha otvorio vrata velikih studija i donio status jednog od najtalentovanijih režisera današnjice. La La Land je ponovo postao aktuelan, dobio je budžet od 30 miliona, priliku da oživi svoju viziju i angažuje prave holivudske zvijezde. Prvi izbori za uloge Mie, odnosno Seba, nisu bili Emma Stone i Ryan Gosling, već Emmina imenjakinja Watson i Miles Teller, s kojim je Chazelle već sarađivao na Whiplashu. Watsonova je odlučila da joj je pametnije snimiti Ljepoticu i zvijer, a Teller nije bio zadovoljan finansijskom stranom priče. Danas se sigurno osjećaju kao Blackburn Roversi koji su prvo 1995. odbili Zinedina Zidana, jer su već imali Tima Sherwooda, a potom i 2009. odlučili da je bolje platiti malo više, ali dovesti sigurniju opciju u vidu Nikole Kalinića, umjesto mačke u džaku iz Lech Poznana – Roberta Lewandowskog.
“Mjuzikl je”, glasom djeteta kojem su roditelji umjesto “obične” čokolade podvalili onu za kuvanje obratila mi se moja djevojka nakon uvodnih nekoliko sekundi La La Landa. Iako sam gajio nešto više vjere u film od nje, i u meni je ova žanrovska predrasuda budila bojazan. Gospode, koliko pojma nemamo. Određeni film nije dobar ili loš zato što pripada određenom žanru, ili uprkos tome, već prosto zbog toga što ima kvalitet, ili ga nema. Isto važi i za muziku i sve druge vidove umjetnosti. Opterećeni formom, gurnuli smo suštinu u drugi plan, a La La Land je upravo to – suština. Baš kao što je Sebastian naučio Miu da voli jazz, pokazavši joj da njen prethodni otklon prema toj vrsti muzike zapravo dolazi iz toga što je ne poznaje, što nije umjela da upozna njenu pravu stranu i pronikne u dušu joj, tako je i La La Land srušio sve naše ranije zablude, uzdigao nas na najvišu moguću tačku, sa koje smo jasno vidjeli i razumjeli sve. Od početnog razočaranog “mjuzikl je”, došli smo do toga da bismo vjerovatno ostali i na idućoj projekciji da nas film nije ostavio u emotivnim ruševinama.
La La Land ima srce veličine filmskog platna i ta ljubav isijava iz svakog kadra. Za to su uz Chazellea i Hurwitza najzaslužniji Stoneova i Gosling koji su zabilježili vjerovatno najbolje uloge svojih karijera. Osim što je zanatski sve perfektno odrađeno, hemija između njih, koja predstavlja poseban lik u filmu, odvodi priču na jednu potpuno na novu razinu i tjera nas da proživimo njihovu ljubavnu priču sa količinom najrazličitijih emocija, kao da je vlastita.
Dok većina današnjih “ozbiljnih filmova”, onih koje teže da budu više od obične kokica razbibrige, često zaglavi u mulju dnevnopolitičkih tema i umjetnost im nerijetko služi samo kao sredstvo, La la land nema tih problema, kod njega je umjetnost – cilj. Njegove teme nisu oivičene vremenom i prostorom, one su veće od života. Priču o ljubavi, snovima i umjetnosti predstavio nam je u hiljadu boja, upravo sanjivo, sa puno ljubavi i uz umjetnost uzdignutu na pijedestal.
Prva stvar koju primjetite kod Damiena Chazella je ta da je on najprije ogroman filmski fan, baš kao Tarantino, a tek onda režiser i scenarista. Pun mladalačkog entuzijazma, ali sa znanjem stogodišnjeg profesora istorije umjetnosti. To se vidi ne samo po posvetama koje je ubacio u film ili direktnim inspiracijama za isti, a ima ih barem koliko i Oskarovskih nominacija, od zlatnog doba Hollywooda, do modernih autora kao što su Woody Allen i Paul Thomas Anderson. To se vidi svakim pokretom kamere i čuje u svakoj rečenici. Baš kao što Bane Bojanić u svom životnom djelu kaže “Ova pesma nije hit, ova pesma moj je krik, ja ti njome dižem spomenik”, istu poruku šalje i Damien ovim filmom, sa tom razlikom što je pjesma Lošmijevog sina oproštaj, dok Chazelle svoje čedo vidi kao početak (jedne nove ere).
Svoj stav o smislu života prezentovao nam je još za stolom na onoj porodičnoj večeri u Whiplashu, kada je kroz lik koji tumači Miles Teller ispalio kako bi radije umro pijan i siromašan sa 34 godine, ali upamćen od strane ljudi, nego kao devedesetogodišnji bogataš kojeg se niko neće sjećati. U La La Land nije štedio riječi na temu umjetnosti i svoje uloge u istoj. Kao što se Seb ne može pomiriti sa činjenicom da je mjesto na kojem je stvarana istorija jazza postao Samba i Tapas lokal, tako i Chazelle teško podnosi činjenicu da je Hollywood postao fabrika za štancanje šupljikavih blockbustera i mjesto na kojem se voršipuje sve, ali zapravo ne cijeni ništa. “Mnogi kažu da to više nikog ne zanima, da mu je vrijeme da umre, ali ne dok ja čuvam stražu” poručuje nam.
Međutim, puno je to lakše reći nego učiniti. Kako se Chazelle borio sa samim sobom i na koji način je odlučio da pokuša spasiti svijet filma ponovo čujemo iz usta njegovih likova. “Diviš se revolucionarima, ali kako ćeš sam postati revolucionar ako si takav tradicionalista?”, pitanje je koje John Legend postavlja Ryanu Goslingu, a Damien Chazelle samom sebi. Odgovor nam stiže kroz priču o Louisu Armstrongu koji je mogao svirati limunadice koje mu drugi pišu, ali šta je uradio umjesto toga? Stvorio je istoriju! Iako će mnogi u njemu vidjeti samo romantizovanje prošlosti, La La Land je zapravo o budućnosti.
La La Land je ljubavno pismo, ali i kritika. Predivna ljubavna priča, ali i opomena. Film koji slama srce na hiljade dijelova, ali istovremeno vraća osmjeh i učvršćuje strast za umjetnošću. Film koji nikada ne želite prestati gledati. Film staračke mudrosti i dječije razigranost. I kada bi neko od svih filmova na svijetu pogledao samo La La Land, ne bi ostao uskraćen ni za djelić filmske magije.
Uprkos sedam osvojenih Zlatnih Globusa i 14 nominacija za Oskara, usudio bih se reći da je u ovom trenutku La La Land zapravo potcijenjen film. Zašto? O toj temi sam već nekoliko puta pisao, ali neće škoditi da ponovim. Zato što nema pameti do naknadne pameti. Ljudi nemaju sposobnosti ili hrabrosti, ili nijedno od to dvoje, da prepoznaju vrijednost nečega u realnom vremenu, već im je potrebna vremenska distanca ili mišljenje neke autoritativne glave koje bi oni onda samo reprodukovali. Da je La La Land, ovakav kakav je danas, snimljen prije recimo 70 godina, svi bismo bili saglasni kako se takvi filmovi danas više ne snimaju i kako je u pitanju jedan od najboljih filmova svih vremena, ali danas to niko neće ili ne smije reći (osim mene).
Da li će na kraju ponijeti kući rekordan broj zlatnih kipića ili će mu poneki ukrasti kojekakva black gay coming of age drama suštinski je nebitno. Jer Oskari su politika, a La La Land je – umjetnost. I baš kao što se u filmu mijenjaju godišnja doba, ali sunce uvijek sija istim sjajem, tako ni La La Landu vrijeme neće moći ništa. Njegov je sjaj neupitan, on je klasik za sva vremena.
Autor: Grajan Šoukros
COMMENTS
Odličan film i komentar! Šta drugo očekivati od budućeg dekana PFBL-a i premijera nezavisne Republike Srpske sa predsjednikom Danom.
Kosovo je Srbija i neka bude nezavisna Srpska!!