U vernoj filmskoj adaptaciji romana High Fidelity Nika Hornbija, zatičemo Džona Kjuzaka kog je upravo ostavila devojka Lora, a inače je u životnom periodu kada roditelji neretko izgovaraju floskulu Mi smo u tim godinama već stvorili tebe. U narednih stotinak minuta, Kjuzak u ulozi Roba Gordona pokušava da sopstvenoj ljubavnoj istoriji da smisao iskrenim i duhovitim „pravdanjima“ i suočavanjem sa postrobgordonovskim životima svojih pet bivših devojaka. Egzistencijalna žuta lampica je neumorno gorela iznad glave Džona Kjuzaka u pokušaju rasvetljavanja uzročno-posledične veze njegovih pet najbitnijih raskida, vrteći u krug okolnosti koje su školski primer emocionalnog recidivizma.
Godina je 2004. i Džon Kjuzak nakon 21 godine holivudske karijere, nije snimio nijedan film. Rob Gordon breme, najnesrećnijeg čoveka u ljubavi na filmu, koji stalno prihvata kompromise, imalo je tempiranu zamenu u siromašnom Noi Kalhunu, koji je Eli Hamilton iz statusno moćne porodice prvi put dao uvid u osećaj šta znači biti slobodan i kako izbeći čas klavira. Rajan Gosling je svoj High Fidelity započeo filmom Notebook pre 13 godina i od tada je u ulozi neke vrste Roba Gordona bio više puta, samo su njegova imena bila drugačija. Poslednje ime je Sebastijan. Pri samom kraju filma La La Land, Mia (Ema Stoun) je ostvarena holivudska glumica sa svim VIP povlasticama. Prva stvar u vezi sa njenim životom, pet godina od rastanka na klupici sa Sebastijanom, a koja nije podudarna sa empatijom publike, jeste izbor oca njene dece, koji, nažalost, nije Rajan Gosling. Sam kraj nudi i Goslingu i publici pozitivne detalje njegovog najnovijeg kompromisa: iako Mia i Sebastijan dve trećine filma provode u vezi, film zaista ne pripada njihovoj ljubavnoj priči. Mia i Seb su bili odličan par, ali su Mia, Seb i njihove životne ambicije bile očajnička trojka koju ne želi nijedno od njih dvoje. Plesni pokreti na stranu, prava romansa se odvija u pojedinačnom magnetizmu protagonista sa ostvarenjem sopstvenih snova. Bez dramatičnih Volim te, ali biram sebe monologa, Mia i Sebastijan razmenjuju značajan pogled pri Miinom izlasku iz Sebovog novootvorenog džez kluba, što ostavlja njegov život nedovršenim.
Nekarakteristično suptilan kraj La La Landa sumira Goslingovu karijeru u proteklih 13 godina: on je profesionalac u zaljubljivanju, što Holivud kažnjava nedopuštanjem da svoju ekspertizu kruniše klasičnim Hju Grant hepiendom. Za uloge Rajana Goslinga, ljubav je bojno polje. Ono što povezuje sve Goslingove uloge koje je tumačio je prvi utisak smešten u konvencionalnoj muškoj lepoti, oivičenoj šarmom i visokom stepenu emocionalne inteligencije. Kao takav, uparivan je sa ženskim likovima previše oštećenim tuđim mišljenjima ili prethodnim vezama, koje (opravdano) smatraju da se ljubav ne može tek tako zameniti poput sijalice i prema njemu igraju strogo taktičnu partiju šaha.
Adaptacijom romana The Notebook Nikolasa Sparksa, Rajan Gosling je počeo sa uništavanjem muškaraca za druge žene. Kao visoki standard romantičnog partnera, Noa Kalhun se borio u Drugom svetskom ratu na strani savezničkih sila, ali rat protiv staljinistički nastrojenih roditelja Eli Hamilton (Rejčel Mekadams) nije uspeo da okonča mirom. Od trenutka kada zajedno umiru u krevetu, stvorio sam averziju prema najavama romkom blokbastera sa Goslingovim imenom u glavnoj muškoj ulozi. The Notebook je ukazao Holivudu da je plavokosi Kanađanin toliko maestralan u pogađanju stative u svakom pokušaju ostvarivanja značajne emotivne veze, da nema smisla pustiti ga da bude srećan.
Tri godine kasnije igrao je u, grubo rečeno, adaptaciji Kamijevog Stranca, koja je otišla još dalje. Lars And The Real Girl gradacijski otkriva otuđenog Rajana Goslinga u ulozi Larsa Lindstroma. Lars ima čudnu frizuru, još čudnije naočare i autfit koji sugeriše da upravo on može biti čovek koji će naručiti plastičnu lutku sa interneta i sa njom početi vezu. Gosling je za potrebe ovog filma duboko zašao u emotivno kaskaderstvo usamljenika kome se ni po koju cenu ne izlazi iz ljušture: bio to poziv na večeru žene svog brata ili bilo kakvo povlačenje za rukav okoline u normalne tokove. Gosling je prihvatio kompromis tek na kraju, nakon smrti devojke/plastične lutke Bjanke.
U 2010. Rajan Gosling je prvi put odustao. Blue Valentine kao obdukcija propalog braka donosi Goslinga u ulozi alkoholičara, udobno smeštenog u sopstvenom manjku ambicija kao muža Mišel Vilijams, prototipa praktične žene. U miljeniku Sundance festivala od pre sedam godina, Goslingu je Vilijamsova žena života, a ona njega toleriše dok u jednom trenutku ne bude stanju za to. Koliko god jak impuls imao šarm Rajana Goslinga u ovom filmu, Mišel Vilijams je ipak bilo potrebno da ostari pored čoveka koji zna šta hoće. Gosling je pustio direktnu žaoku života da ga neprijatno pecka, umesto da proba da je što je higijenskije moguće ukloni.
Godinu dana kasnije, Rajan Gosling je snimio svoj verovatno najbolji film, The Drive. U gotovo nemoj ulozi u uzbudljivom trileru, Goslingov bezimeni lik je zavredio last man standing epitet, ali za razliku od svakog jedinog preživelog u akcionim trilerima koji uvek ima tog nekog koji ga čeka, Gosling se od Keri Maligen odvezao u noć. Jednako upečatljivo kao Leonardo DiKaprio u Getsbiju. U leto 2011. Holivud je naizgled bio darežljiv prema novoj ulozi Rajana Goslinga, ali kompromis je stajao već na petoj strani scenarija. Džejkobu Palmeru je u filmu Crazy, Stupid Love podaren odličan izgled i dondrejperovska moć zavođenja. Ali, ako se tvrdoglavi Don Drejper zaljubljivao u više navrata, zašto ne bi glavni glumac letnjeg holivudskog blokbastera? Pored nepoznatog osećaja vezivanja, novi Goslingov kompromis je doneo svojevrsno ruganje filma njegovim trbušnjacima i zahtevan rad na sopstvenoj ličnosti koja se ne oslanja na fizičke atribute već na pokušaj da se postane bolji čovek. U kasnijem intervjuu koji je pokušao da film što više smesti u realnost ličnim Goslingovim stavom o tome dokle muškarac treba daleko da ode zbog žene, izjavio je: Show me a man who wouldn’t give it all up for Emma Stone and I will show you a liar. U 2011. se ovakva izjava mogla protumačiti kao prosta kolegijalnost, ali nakon La La Landa ovo je samo još jedna bučna istina.
Polovinu svog života sam posmatrao Rajana Goslinga kao Nou Kalhuna, Larsa Lindstroma, Dina Pereiru, bezimenog vozača, Kela Vivera i Sebastijana, kako kontinuirano udaraju u zid iako zaslužuju ljubav. Očaj sam zamenio lekcijom da me strah od bilo kakvog emotivnog prekida nikada nije napuštao, već samo učinio spremnim za takvu nezgodu. U melodramatičnijim momentima koje izbegavam, ali kojih ima, verujem da je svaki trenutak sreće praćen nekom neprilikom. Ne istovremeno, ali svakako dođe.
Autor: Andrija Savić
COMMENTS