Gledali, a nismo platili – recenzije filmova

Za ovaj vikend smo vam pripremili filmove sa devojčicama i crtane sa superherojima.

Thoroughbreds

Ima taj neki live snimak Nirvane, gde se pre početka pesma dernjaju PLAY ABOT GIRLS, PLAY ABOT FUCKIN’ GIRLS. U tom duhu, evo u današnjem tekstu tri filma o devojčicama, za devojčice, ili kako već. Za prvi nisam siguran kako mu se čita naslov, još manje kako se piše, a u prevodu kako sam provalio ima neke veze sa konjima. A sa konjima sve i počinje, kada Olivia Cook koju pamtimo iz Me and Earl and the Dying Girl odluči da ubije svog. Naravno, u vreme društvenih mreža se ta vest pročula brzinom otkrivanja Severininog novog pornića. Par meseci kasnije, dolazi na tutorisanje kod nekadašnje najbolje drugarice Anye Taylor Joy, koje se možda sećate iz hajpovanog horora The Witch iz prošle godine. E sad, ova jedna ide okolo sa svojih 17 godina i priča kako nema osećanja, dok za ovu drugu kroz priču saznajemo da je psycho bitch. Odlična polazna osnova za film. A i trejler je nekako odradio svoje da pomislimo da je film zabavniji ili šaljiviji. Nećete se smejati dok gledate, to odmah da vam kažem. Psycho bitch i nesnađeni cvetić bez emocija reše da ubiju očuha ove prve, jer realno nije baš cool lik. Tu negde potpuno bespotrebno ubacuju i lokalnog dilera kog glumi Anton Yelchin u jednoj od svojih poslednjih uloga. Film sve vreme puca na bizarnost i razvijanje prijateljstva dve klinke u pubertetu, što će vas možda i baciti na dupe, ako niste gledali Heavenly Creatures. Realno, Peter Jackson je u svojoj pre-LOTR fazi uspeo mnogo bolje da odgovori na zadatu temu, i ma koliko se Cory Finley, reditelj filma, pozivao na to nasleđe, ne uspeva da nas poveže sa ove dve otpadnice snapchat generacije. Nije sve tako crno, mala Olivia Cook raste u zanimljivu glumicu, to je primetio čak i Spilberg, pa ju je ubacio u ovaj njegov poslednji o igricama. Njen lik je možda i najbolje opisao pubertetlijsku imbecilnost, ali problem je što je sve shvaćeno previše ozbiljno, a nije prikazano ništa što odlazak na koledž i eksperimentisanje sa drogama i seksualnošću ne bi ispravilo.

Gledati sa drugaricama kojima se sviđa novi Interpol i kojima su The Sisterhood of the Traveling Pants bile bezveze.

Flower

Filmovi sa ženskim superherojima su retki, ili su nažalost retko zanimljivi. Zamislite međutim maloletnu herojku, koja odvlači govnare, odradi im felacio dok je drugarice snimaju, a onda te govnare ucenjuje, jer su realno govnari. Daj pet karata za takav film. Zoey Deutch je takva superherojka, s tim što pored nedavanja mirnog sna govnarima, skuplja pare da plati kauciju za svog ćaleta, koji je verovatno isti govnar kao i ovi ostali koje maltretira, ali dobro, daddy issues je toliko ispisan na celom projektu, da je film mogao tako i da se zove. Našoj superherojki se život menja kad se kod nje useljava polubrat koji je izašao sa odvikavanja od pilula za mršavljenje, a kog je pritom napastvovao profesor u školi, što je naravno odličan triger da se naša superherojka probudi, poveže sa njim i krene u totalnu osvetu. Naravno da su ovakav, jako zabavan, koncept filma, morali da useru još nekim detaljima, da stvar uozbilje, malo zamrače, valjda pod parolom da život nije baš uvek zajebancija. Svi koji su voleli Juno, kao lika a i kao film, voleće i ovaj naslov i zažmuriti na par stvari koje im se ne dopadaju. Zoey Deutch je odlična, i prilično dobro kanališe Ellen Page, što iz malopre pomenutog trudničkog filma, što iz Hard Candy, jednog od kultnih ostvarenje od pre desetak godina, sa plotom obrnute Crvenkape. Ostali likovi su tu da prate Zoey u njenim poduhvatima, mada je uvek lepo videti Adama Scotta kao negativca. Max Winkler, sin poznatog Henrija, nastavio je da pravi male nezavisne filmove koji neće baš dospeti na zvanične liste najboljih za prethodnu godinu, ali će svakako biti među omiljenijima nekim ljudima, i na vrhu ličnih lista preporuka, kao što je bio njegov prethodni Ceremony. Ne znam da li bi na kraju teksta trebalo da stoji kids don’t try this at home? A na kraju, probajte, koga bre boli kurac.

Gledati sa svojim Betmenom ili Robinom.

 

Ne gledaj mi u pijat

Evo nešto starijeg naslova, koji mi stoji na kompu već dobrih godinu dana, pa sam pomislio da ga ubacim u ovaj temat o devojčicama. Ipak, malo sam se zajebao. Nije ovo baš to. Ili jeste, ali se filmska magija izgubi kad pređe okean, pa kad problemi za koje ste svesni da su realni, na filmu dođu u Evropu, ili još gore na Balkan, pa onda još međ’ braću Hrvate, koji inače gaje taj specifičan filmski izraz gde je sve sranje zauvek, onda dobijete ovakvu priču. Izmučena devojka, zanimljiva Mia Petričević, živi sa ocem, majkom i bratom ometenim u razvoju u Splitu, pritom je otac staromodan i zadrt, kako to samo kod nas može, da bi posle dvadeset minuta dobio moždani udar, pa ćerka mora da mu menja usrane pelene. Kad oca nema, majka kreće da vodi glavnu reč, pa poželiš da se i otac vrati. A i brat je na teretu. U svakom slučaju, život koji se izjednačava sa sadržajem pelena bolesnog oca. Naša heroina nalazi još jedan posao, počinje da bleji sa nekim raspandrkačama, kao i da se seksualno otvara ka svojoj sredini, što bi bilo ok, da sredina ne izgleda kao da su svi pušteni za vikend s robije. Ljubitelji srpskih filmova crnjeg talasa sa početka devedesetih (Noć u kući moje majke ili Tamna je noć) uživaće u ovom misery festu, gde ne znaš da li autorka Hana Jusić toliko mrzi svoju glavnu glumicu, da želi da joj još neki problem natovari na grbaču, ili možda mrzi i sve nas i želi da svi zajedno propadnemo kroz crnu rupu univerzuma. Mada, opet, šta znam, barem žive pored mora, pa je možda sve lakše pored mora, pa i ovakve kurčeve situacije. Inače, zadrtog ćaleta glumi veliki Zlatko Burić, koga znamo iz Pusher trilogije, pa nam je zaista žao što se od dvadesetog minuta više pojavljuju negove usrane pelene, nego on sam.

A šta znam, gledati sa nekom depresivnom drugaricom, da joj pokažeš da može i gore.

Autor: Miloš Dašić

 

Batman Ninja

Prirodno je da se stripovi mnogo lakše pretapaju u crtane filmove, ali DC bi stvarno mogao da malo talenta prespe i u svoj lajv studio. Ali o novom uspehu njihovog animiranog univerzuma nešto kasnije, za početak malo o japanskom pogledu na Betmenov svet. Mračni vitez i galerija likova oko njega prebačeni su u feudalni Japan, usled eksperimenta koji krene u drugačijem smeru, te se u doba samuraja i nindži, gomila poznatih negativaca bori za prevlast nad ostrvom, dok Betmenu pomažu već standardni saveznici. Svi su naravno redizajnirani u anime fazonu, što dodaje palp premisi, ali film uspeva da izvuče maksimum iz toga, uz duhovite detalje o tome zašto je Betmen heroj koji ipak pripada modernom urbanom području, kao i malo ozbiljnijim opservacijama oko toga šta ga zapravo čini junakom i koliko toga proističe iz nejga samog, a koliko je vezan za tehnologiju i resurse. Ako i pomislite iz ovih rečenica da se nešto kreće ka ozbiljnijem, brzo se to nadomesti nekim ludilom, koje predvodi Džoker, sa jednim od svojih genijalnijih planova, u maestralnoj izvedbi Tonija Hejla (ako ste zaboravili – Baster u Arrested Development i Veepov Geri). Celokupan utisak je oldskul, i u okviru animiranog filma uopšte, ali i u okviru anima, jer se barata osnovnim forama i postulatima, kako bi svi mogli na najbolji način da prime to što se dešava na ekranu. Doduše, pogeldao sam samo zapadnjačku verziju, možda japanska ima i nečeg modernijeg. Crtež je odličan, što ne čudi jer je likove radio Takaši Okazaki, tvorac Afro Samuraja, dok je animacija malo drvena i povremeno podseti na prelazne scene u video igrama. Ipak, uz sve to, akcija je dinamična i dobro zamišljena, pa primetne tehničke mane i ne smetaju toliko. Ili uopšte. A na kraju, izabrali ste da gledate nešto što se zove Betmen nindža, da li zaista očekujete išta manje od ludila, uz over the top zaključak.

Gledati ako ste fan Betmena, a istovremeno i Tritona, Zvezdanih šerifa, Granzorta, Voltrona, ili bilo čega što je išlo vikendom ujutru na Trećem kanalu.

 

Suicide Squad: Hell to Pay

Znam da sam dosadio i bogu i ljudima i vama, ali DC animirani univerzum nam svakim naslovom dokazuje da je jedan od najjačih filmskih tvorevina trenutka, a možda i ikada. Sve zajedno u pitanju je tridesetak naslova, dok je u poslednjoj trećini to i zvanično uvezano u kanon, pa i oni najveći fanovi mogu da budu zadovoljni kontinuitetom. Njihovo zadovoljstvo je tim veće što se u ovim ostvarenjima srećemo sa nekim junacima i negativcima, koji nama običnijim smrtnicima možda i nisu toliko poznati, ali uz par klikova po Guglu, lako saznate o kome se radi i pratite radnju bez problema. Nije da vam je za praćenje potrebno bogzna koliko znanje, pa ni preterana posvećenost. Nema ovde betmenovskih dilema o smislu superherojstva, i neophodnosti da se ne ubije protivnik, naši ludaci iz naslova nemaju baš preterane moralne skrupule, tako da samo ostaje da se uživa u akciji i ciničnom humoru. Što bi pajseri sa Kauntera rekli – hedšot u glavu. Opet je postava priče malo stripovskija (nije da je to nešto loše) pa čisto da znate da od sukoba različitih frakcija oko karte za besplatan izlazak iz pakla, ne očekujete baš Šekspira. Nije da je to nešto loše. Mislim da bi tvorci filmske inkarnacije ovog tima negativaca, koji se bore za slobodu radeći za pozitivce, trebalo da obrate pažnju, ukoliko ikada budu želeli da nastave da rade. Ima ovde i malo ozbiljnijih tema u naznakama, granica između dobrog i lošeg je tanka, ali se ni u jednom trenutku ne insistira na tome, već je sve podređeno zabavi. Kada bi se Suicide Squad vratio na platno, realno bi taj materijal trebalo da hendluju neki Tarantino ili Rodrigez iz Grindhouse faze, ali pošto verovatno nipta neće biti od toga, ostaje da pratimo animirane verzije. Posebna pohvala za kul izbor glasova, gde dominiraju Kristijan Slejter kao Dedšot i Si Tomas Hauel kao profesor Zum (iliti zli Fleš, kako vam drago).

Gledati sa svakim ko pokušava da opravda DC-jeve igrane promašaje, mada ih je sve manje.

Autor: Radomir Zvoncek

 

4/5 - (1 vote)

COMMENTS

WORDPRESS: 0