Blood Father
Još jedan kambek Mela Gibsona! Dođe nam na svake dve godine kao evropsko u basketu, i pokaže da je i dalje jedna od najjačih glava u istoriji filma. OK, da bar malo koristi glavu, znao bi da nije normalno mrzeti ceo narod, koji još pritom i prozivaš mrtav pijan pred gomilom svedoka, ali jbg, može ta glava da istrpi udaraca i u pravom i u filmskom životu. A i kapiram da ga od Klinta Istvuda deli samo to što ovaj malo bolje podnosi alkohol. Posle svih ispada, osuđen je na niskobudžetnije projekte, što možda i nije ispalo tako loše, pa posle prošlog zabavnog Get the Gringo, imamo još zabavnijeg Zaštitnika (da nam dugo žive domaći prevodioci). Koncept ne može biti jasniji – ćerka zasere na veliko, ćale (Mel naravno) mora da je zaštiti. I udri! Da se ne zajebavamo, ceo film počiva na Gibsonovoj personi, pa čak možemo da povučemo i paralele sa njegovim realnim životom (alkoholizam, iskupljenje, rasizam). Potpuno vlada svim scenama kao bivši bajker koji se u nevolji zbližava sa detetom kog je napustio kada je otišao u zatvor. Mada, ni ćera nije za bacanje, igra je glumica koja tumači problematičnu naslednicu Vudija Harelsona u True Detective, tako da se čini kako se mlada Erin Morijarti specijalizuje za ovakvu vrstu uloga. Njihov odnos dodaje nivo porodične drame na akcijsko-trilersku podlogu, i uz gomilu jurnjava, eksplozija i napetosti, imate dovoljno tople ljudske priče, za one nežnijeg srca. Scenaristi su očigledno pokušali da ubace i malo politike, pa dobijate i rasprave gde Mel očigledno treba da simbolizuje zadrtog republikanca, a Erin modernu demokratkinju, koja svoje multi-kulti stavove iskazuje tako što se druži za latino bandama i drogira ko sumanuta. Osim ovih, i još nekoliko banalnih kritika na račun Amerike danas, ima u priči dovoljno zanimljivih obrta, a povremeno dobijete i baš zajebane onelinere, tako da vam ništa ne ometa dobru zabavu.
Gledati sa svima koji su ikada zamišljali kako bi izgledao spoj Mad Maxa i Martina Rigsa.
Elvis & Nixon
Najbolje je kad već u naslovu znate šta će se dešavati u filmu. Malo gledamo Elvisa, malo Niksona, malo su zajedno, kraj. Autori su rešili da ispričaju priču o nastanku kultne fotografije ove dvojice iz Bele kuće, napravljene 1970. godine, pošto zvaničnih zapisa nema, ili još nisu otkriveni. Vidimo Niksona pre nego što ga je zamrzeo ceo svet, prikazan je kao malo zadrt, ali simpatičan čičica, koji eto, vodi najmoćniju zemlju sveta, ali mora da sluša kad mu ćerka nešto naredi. Ćerka ga u jednom trenutku ubedi da se sastane sa Elvisom, koji je ovde u Bora Čorba fazi, ostareo i debeo, i mrzi mlade, odnosno želi da ih spase svih zala koje moderno društvo donosi. The King međutim nije hteo da bude pomoćnik ministra kulture, nego pravi federalni agent. I tako gledamo Elvisa kako se šetka po Vašingtonu i ponaša se kao velika beba, jer može mu se, Niksona koji ne bi da razgovara sa njim, ali moraće jer mu trebaju glasovi, i njihove ljude koji pripremaju susret. Ukratko, sat i po ničega posebnog, koji vam iz nekog nepoznatog razloga proteknu u relativnoj zabavi. Možda zbog teme, možda zbog perike Džonija Noksvila, a možda zbog odlične glume. Nikson jeste malo karikatura, ali mu Kevin Spejsi unosi i dovoljno ljudskosti, da vas ne bi nervirao kao Entoni Hopkins u Niksonu. Elvis u izvedbi Majkla Šenona je još svedeniji, ali i to je osvežavajuće posle zilijardi imitatora i parodija koje smo dobili poslednjih nekoliko decenija. Rekoh već, apsolutno nije obavezno, ali ćete ga završiti ako započnete.
Gledati sa svakim ko hoće da vidi Džonija Jackass Noksvila kako nosi periku.
Autor: Radomir Zvoncek
The Handmaiden
U navali azijatskih filmova, mahom horora i trilera, koje onaj jedan ortak baš mnogo gotivi, i u stanju je da vam objasni da su tri puta bolji od svega ostalog što se trenutno snima, nekoliko autora smo ipak uspeli da zapamtimo, i pored kulturološkog šoka koji u nama izazivaju korejska i japanska imena. Chan Wook Park je jedno od tih, i svaki njegov novi rad je događaj u filmofilskom svetu, još od kad mu je brat Tarantino namestio nagradu u Kanu za Old Boy, u maniru jednog Zvezdana Terzića. Novi film prati mladu nepismenu Korejku, koju poznanik iz sela pozove na dvor kod neke bogatašice da je odrade, zatvore u ludnicu i podele plen. Međutim, mali problem nastane kad se mlađahna seljančica zaljubi u gospodaricu, a ni ona ne ostane imuna. Naravno, pošto je azijska produkcija, očekuje nas niz fino režiranih erotskih lezbo scena zbog kojih će svi Sakurabana fetišisti ovaj film uvrstiti u najbolja iskustva na celuloidnoj traci ikada. Naravno, ovo nije ni čak ni pola zapleta, jer kako to kod Parka ide, imate finih par obrta, koje je bolje ne spojlovati. Samo da kažemo da način pričanja ima rašomonsku strukturu, gde iz svačije perspektive posmatramo glavnu radnju.Perverzija se ne zaustavlja samo na lezbo ljubavi, te je važno napomenuti da imamo i creepy uncle momenat, s tim što za razliku od američkog običaja, gde ujak obično zlostavlja, japanski više voli da pokazuje šta njegova mezimica može da uradi. Naravno, ima i hobotnicu u akvarijumu. Jebeš film Chan Wook Parka bez hobotnice. Inače, film je rađen po velškom romanu Fingersmith, koji je smešten u viktorijansko doba, tako da je jako zanimljivo kako je radnja prebačena u kolonijalni Japan, tj. kad su oni držali teritorije dobre Koreje. Iako mu baš nije uspelo u prethodnom izletu na američko tržište u filmu Stoker, sa izraženim erotskim sadržajem, ovde je sve tačno kao sat i funkcioniše kao vibrator kome su upravo stavljene nove baterije. Rekao bih vam nešto o glumcima, ali ni vi ni ja ih ne znamo. OK, ove dve su slatke, i to vam kaže neko ko nije fan Azijatkinja sa kratkim školskim uniformama.
Gledati sa ortakom koji se loži na Azijatkinje. Ustvari ne, pustite ga da gleda sam.
Mike and Dave Need Wedding Dates
Izgleda da je prošlo vreme kada su filmovi koji se snimaju po istinitom događaju bili istorijski spektakli, ili nešto slično, tipa neki bitan moment u životu polu-poznatog čoveka. Ovaj film počinje izjavom da je po istinitoj priči… sort of. Znači nešto kao Fargo. S tim što se ovde završava bilo kakava asocijacija sa naslovom koji se nalazi na takvim visinima. Jer ovo je baš užasan film. I ta istinita priča se verovatno svodi na to da dva douchebega, pod ultimatumom da moraju da dovedu fine devojke na venčanje svoje sestre, stavljaju oglas na Craigslist. Naravno da se javljaju dva ološa, koja će malo da se pretvaraju da su fine, ali pošto su i ovda dvojica ološi, skontaće da funkcionišu fantastično u tandemu, kao Mijat i Šuker u Realu. Fore koje izgledaju kao da nisu ušle u scenario za Američku pitu, pa je neko rešio da ih podgreje 20 godina kasnije. Najviše brine što u filmu glume mlade nade novog novog smešnog Holivuda Aubrey Plaza i Anna Kendrick koje su ovde nepodnošljive. Onog debelog iz Workaholicsa neću ni da komentarišem. U celoj situaciji najbolje se snašao Zac Efron, jer on ipak uspešno pliva u ovakvim komedijama već godinama, i takoreći je svoj na svome. U svakom slučaju, neprijatno iskustvo, koje čak neće ostaviti ni onaj loš utisak, već ćete ga zaboraviti do kraja sledeće nedelje.
Gledati kad se slučajno pojavi na TV-u, a daljinski je baš daleko da biste ustali i promenili kanal.
Autor: Miloš Dašić
COMMENTS