Independence Day: Resurgence
Roland Emmerich je 1996. snimio svoj do sada najbolji film, u kom je rešio da sruši pola sveta i sve svetske kulturne artefakte – Dan nezavisnosti. Iste godine je izašla i parodija na ovaj, ali i na druge filmove žanra – Tim Burtonov Mars Attacks!, koji se oslanjao na estetiku SF filmova šezdesetih. Kada bi Burton poželeo da napravi parodiju na drugi deo Dana nezavisnosti, samo bi trebalo da prekopira svaku sliku, scenu i rečenicu, jer je sve ovo jedna velika parodija. Dvadeset godina kasnije, ekipa je polovično okupljena i vratila se da odbrani svet od novog napada vanzemaljaca. S tim što sada saznajemo da ekipa guštera iz dalekog svemira telepatski komunicira sa svima koji su imali ikakav kontakt sa njima. Tako i naš ex-predsednik (Bil Pulman na kome se vidi da godinama ne radi baš u najboljim produkcijama) dobija poruke upozorenja. Jeff Goldblum je i dalje bitan faktor, jer je pravio štit za slučaj da nas ovi ponovo napadnu, naravno neuspešno. Najpametniji je ispao Will Smith, koga ni nema, kažu poginuo je nekad između dva dela, tj. Fresh Prince je verovatno video scenario i zahvalio se na saradnji. U prvom planu su sada mlađi likovi, mali koji igra sina Will Smitha (Jessie Usher), koji je gle čuda pilot i ponos i dika avijacije, i njegov ex-najbolji prijatelj, brat od Thora i dečko Myley Cyrus (Liam Hemsworth), koji je malo u nekom Han Solo fazonu i na svoju ruku. Ali i pored toga, u dobru familiju se uvalio, s obzirom da je u vezi sa ćerkom bivšeg predsednika (Maika Monroe). Ostalo je standardno, prvo nam malo jebu majku, sve izgleda kao da nam nema spasa, onda predsednik koji dva minuta pre toga deluje kao da nije svoj, ni psihički, ni fizički, održi govor i povede u boj i za njim krenu junaci svi. Od WTF momenata, doktor iz prvog dela je živ, a i pored sve moguće tehnologije, afrički pobunjenici sa mačetama se najbolje snalaze u ratu sa vanzemaljcima. Da, glumi i Charlotte Gainsbourg. Sve deluje kao oni užasni filmovi, koji se prikazuju u pozadini realnih filmova, gde ih američki predsednik sve pobedi.
Gledati samo ako baš želite da shvatite koliko je prvi deo do jaja.
Popstar: Never Stop Never Stopping
Spreman sam da se bijem sa svakim ko se ne slaže sa mnom da je Andy Samberg jedan od najsmešnijih ljudi na svetu. Tako da, teško da nešto što on napravi može da bude loše, pogotovo kad radi u svojoj izvornoj trojci Lonely Island. Ovo je njihov prvi film, ako ne računamo remek delo besmisla Hot Rod, kad nisu bili ni upola popularni kao danas. Prošlogodišnji srednjemetražni (???) film 7 Days in Hell je najavio mockumentary stil, kojim su nastavili da bacaju svoje besmislene bisere. Očigledno je da su dve osnovne inspiracije bile kultni This Is Spinal Tap i dokumentarac o Justin Bieberu Never Say Never. Priča prati Conner 4 Reala, hip hop zvezdu izašlu iz boy benda, koji kreće da se bavi solo karijerom. Jednog iz benda je poveo sa sobom, drugi se povukao na farmu. Na trenutak sve izgleda kao sprdanje na razvojni put Justin Timberlakea, dok se i sam Justin ne pojavi kao Connerov kuvar na turneji. Ceo film je prepun kameima, kako se i očekivalo, od Pink, preko Nasa, Seala koga napadnu vuci, pa do svih mogućih likova koji su prošli kroz SNL. Pesme su geneijalne koliko i svaka pesma Lonely Islanda, počevši od toga kako naš glavni lik jebe kao što je američka vojska ubila Bin Ladena, preko zalaganja za gej brakove, iako su gej brakovi već dozvoljeni, pa do pesme posvećene govornim manama Španaca.
Gledati sa svima koji kontaju Dick in a Box foru.
Everybody Wants Some
Ako ste čuli, ili čitali nešto o ovom filmu, onda sigurno znate za konstrukciju ’’spiritualni nastavak’’, jer tom sintagmom kritičari širom sveta opisuju nastavak kultnog Linklaterovog Dazed and Confused. Naravno, ovo spiritualni znači da nije klasičan drugi deo, i da ne pratimo dogodovštine iste ekipe u godinama koje su sledile. Stvari su malo drugačije, godina je 1980. i kao u D&C, tri dana pred početak nastave, pratimo dešavanja koja se zbivaju oko jedne ekipice, tj. frat boysa, koji su i bejzbol ekipa. U ta tri dana oni prošetaju kroz niz različitih žurki, nalete na razne ekipe ljudi i sa svima stignu da se uklope. Odlaze u disko, đuskaju uz kantri, uleću u šutke na pank svirkama, pojavljuju se na artsy fartsy maskenbalu, čak imaju i grupno repovanje u kolima vanvremenskog hita Rapper’s Delight, u sceni koja podseća na izvođenje Bohemian Rhapsody iz Wayne’s World. Svo to šaranje u stilovima i šetanje od mesta a do mesta b, su tu da pokažu filozofiju mladog muškarca i glavnu sferu interesovanja u ranim dvadesetim – devojke. I to je to. Tehnički sam vam u ove tri rečenice prepričao ceo film. Što ne znači da ne treba da ga gledate. Linklater je u punoj snazi, kao i uvek kad nije pretenciozan i ne glumi mesiju novog američkog filma, i isporučuje jedno od najzabavijih ovogodišnjih iskustava. Teško da će dostići vrhove Dazed and Confused, ali živi bili pa videli. Zanimljivo će biti pratiti karijere ovih mladih glumaca, pošto su takvi anonimusi glumili i u D&C, a vidi ih danas.
Gledati sa ortacima uz popodnevno pivo, kao zamenu za fudbal.
Green Room
Jeremy Saulnier je pretprošle godine napravio sleeper hit Blue Ruin, koji je bio na gomili onih omiljenih lista “Najbolji filmovi te i te godine koje nikad niste gledali”. Dovoljno je hajpa stekao, da se sa uzbuđenjem čekao njegov novi naslov, koji ima i zanimljiv koncept. Mladi pank bend tumara pripizdinama Amerike i da bi zaradio neku kintu upada u skinhead klub da bi svirao, a članovi postaju svedoci ubistva. U sred frke, zabarikadiraju se u sobu i onda kreće standardna priča, viđena od matorih vesterna na ovamo, gde jedna ekipa pokušava da izmami drugu napolje i da ih pobije. S tim što na jednoj strani imamo skinheade, koje predvodi Patrick Stewart, u sad već klišeiziranoj ulozi matorca koji stoji iza grupe neo nacista, a sa druge strane nekoliko uplašenih pankera, koji bi da pruže otpor i izvuku živu glavu. U pankerskom taboru, najpoznatiji je sveže pokojni Anton Yelchin, u jednoj od poslednjih uloga, kao i Alia Shawkat iz Arrested Developmenta. Film krene super, napeto, digne se tenzija, kreću žrtve i sa jedne i sa druge strane, a onda sve to nestane i jedva čekate da se završi. Od Napada na policijsku stanicu 13, sve se pretvori u neki blaži horor C kategorije, gde se nedostatak napetosti, nadoknađuje malo krvavijim scenama. Šteta, jer je delovalo da će Sulnier vezati dva hita back to back.
Gledati kao želite da vidite kapetana Pikarda kao naci pankera.
Autor: Miloš Dašić
Mother, May I Sleep with Danger?
Bezbroj stvari govori da živimo u zlatnom dobu televizije – masovni prelazak filmmejkera na nekada omražene male ekrane, društveni uticaj voditelja lejtnajtova, a zašto da ne, i prilika da na domaćem programu vidite u direktnom prenosu kako se anonimna gospođica olakšava u tuš kabini. Broj dva olakšava. U takvoj renesansi ne čudi da je jedna TV kuća dala Džejmsu Franku da napravi eksploatacijski lezbo horor rimejk svog možda i najvećeg hita. Rimejk u najširem smislu, jer Frankova vizija ima samo minimalne veze sa originalom u kom se Tori Speling (ovde 20 godina kasnije u ulozi majke) suočava sa nasilnim dečkom. Uslovno treba shvatiti i Džejmsovo autorstvo, budući da je u špici naveden samo kao kreator priče i glumac, mada se njegovo dokazano ludilo oseća u svakom segmentu filma. U celini, dobili smo tvajlajtastu priču sa zaljubljivanjem u vampira i dilemom da li je veća trauma za roditelje to što vam je ćerka kući dovela devojku, ili to što je ta izabranica krvopija, sa balastom duga prema bandi vampirica. Kemp atmosferi doprinose reference na horor literaturu i kinematografiju, prst-u-oko korišćenje muzike, naglašena seksualnost i sam Franko u ulozi reditelja predstave, koje bi druge do maleroznog Magbeta. Na momente niste sigurni da li gledate isprazni bulšit po kome je kompanija Lifetime poznata (aduti su im poslednjih godina neautorizovane biografije, a kada kažemo neautorizovane, mislimo tabloid nivo anonimnog izvora neautorizovane), ili čokoladu upakovanu u omot govneta, sa povremeno snažnim stavovima protiv silovanja na dejtovima i nasilnog muškog ponašanja. A možda i samo ja dramoseram već hiljadu i nešto karaktera, na isti način kao i ovaj film. Rekosmo već – zlatno doba televizije!
Gledati sam, da vas neko ne bi tukao ako mu se ne svidi, a preporučiti rođaki tinejdžerki da bi se manula Roberta Patinsona i naučila da na provokacije drugara iz odeljenja reaguje šutiranjem u jaja.
Autor: Radomir Zvoncek
COMMENTS