The Revenant
Hello, I’m Leonardo DiCaprio and this is a Jackass.
Da je ovom rečenicom počeo novi film Alehandra Inaritua, našao bi se na prvom mestu Tegline liste najboljih filmova za 2015. Ovako pišemo o njemu na početku nove godine, pošto smo završili rekapitulaciju prošle, jer vredi ga, ako ništa, barem pomenuti. Dikaprio već izvesno uzima Oskara, sad je realno tako postavljeno, da i nema neku preveliku konkurenciju. Međutim, ovo je jedan isprazan film koji, iako nije loš, isto tako i nije mnogo potreban. U ovom anti vesternu, Dikaprio je ostavljen na milost i nemilost da umre, nakon što su mu ubili sina i pošto ga je silovao medved (naravno, nije ga silovao medved, nego ga je napala medvedica, ali zbog gluposti jednog američkog kritičara, ovo će zauvek ostati onaj film gde Dikapria jebe međed). Nadljudskom snagom, naš Leo preživi i krene po šumama i gorama da puzi, pešači i jaše da bi stigao svog dželata i krenuo u totalnu osvetu. S tim što je osveta mlaka i nikakva. Scene prirode i njegovog bergrilsovanja i snalaženja su vrhunske, tako da ovaj film podseća pomalo na Gravity od pre par godina, po tome da jedino u bioskopu možete osetiti pravi dojam. Umesto krupnih kadrova izbezumljenog i povređenog Lea, pobedu odnosi po ko zna koji put Tom Hardi, koji brunda sebi u bradu i odličan je koliko je gadan. Stiče se utisak da je Inaritu ipak trebalo da odmori posle Birdmana, a ne da odmah uleti u ovako zahtevnu produkciju. Dobro, to ja mislim, Akademiju zabole za moje mišljenje i blizu je da odradi B2B sa osvojenim Oskarima za režiju.
Gledati sa ljudima sa kojima gledate Oskare svake godine, da bi mogli tokom dosadne Oskarovske noći da se svađate da li Leo zaslužuje, ili ne, da uzme za najboljeg glumca.
Big Short
Iako je prošla godina bila puna nekih jako dobrih naslova, oskarovska selekcija je praznjikava i predvidljiva, sa dosta filmova koje sam gledao čisto radi reda, a ne zato što me iskreno zanimaju. Jedan od retkih filmova na Oskarima za koji ću navijati je Big Short. S tim što, moram da priznam, apsolutno ništa nisam skontao o čemu se radi u ovom filmu. Znam da je bila ekonomska kriza i da je prsla berza i da je gomila ljudi ostala bez stanova, posla i svega, i … pa to je to. AlI to je do mene, oduvek sam bio glup. Ovaj film se baš baš potrudio da nam svima bude jasno. Adam Mekej je reditelj poznat po komedijama sa Vil Farelom i SNL-u, tako da je svoj komičarski talenat koristio da sklopi ovu priču. A i nakrcao je prejebenu glumačku ekipu, u kojoj se ne zna ko je bolji od koga. Stiv Karel ipak odnosi pobedu za par stotinki ispred Rajana Goslina, Breda Pita i Kristijana Bejla. Naravno da je Bejl još jednom morao da izigrava gospodina specijalnog, pa je naučio da svira bubnjeve zbog toga što njegov lik mlati palicama dok sluša Slejer. Da bi nam cela ova problematika bila što jasnija, glumci često razbijaju četvrti zid, a i u nekom momentu Margo Robi gola u kadi objašnjava pad berze, pa nam i Selena Gomez kockajući se u Las Vegasu objašnjava… nešto. Jebi ga, nemam ja mnogo pojma šta sam gledao, ali skontao sam da su se neki obogatlili na račun drugih, a to nije lepo. Eto!
Gledati sa ljudima koji znaju sa parama, oni vam možda objasne šta i kako, ili vam samo plate Koka Kolu i naćose u bioskopu.
Autor: MimiKraljMamba
Deathgasm
Poznavanje filmova mi je definitivno bolje nego poznavanje fudbala, što pokazuje činjenica da od 10 sekundi trejlera mogu skoro stoprocentno da pretpostavim kako će film da izgleda, a na kladionici ne mogu da ubodem iz 1 u 1, da me bode u oči vilama. E pa, kod ovog filma sam potpuno fejlovao, tako da se nadam da karma nije kurva i da neću da bankrotiram ako stavim neki singl na Stouk za par dana. Na preporuke interneta nisam reagovao, jer mi je trejler delovao kao amatersko isprđivanje gomile metalaca, sa još pride gomilom metalskog humora (aka najgoreg humora na svetu). Ispostavilo se da je Deathgasm odlična horor komedija koja uspeva da uradi nešto što se ne dešava često, a to je da ispoštuje uticaje metal kulture, malo se zajebava na svoj račun, a da sve to bude smisleno i zabavno. U jednom trenutku čak pomislite da ćete da gledate Nick and Norah’s Infinite Death Metal Playlist, ali se sve brzo vrati na klasičnu prizvali smo demone, valja ih poubijati horor priču. Tu su, naravno, i omaži za ljubitelje predspajdermenskog Sema Reimija i predhobtiovskog Pitera Džeksona. Da sam pogledao ovo na vreme, domoglo bi se sigurno top desetke na godišnjoj listi.
Gledati sa malim burazerom/rođakom/komšijom metalcem kako bi, misleći da je realno da se predobra plavuša zaljubi u njega iako sluša Mayhem, lakše podnosio maltretiranja na velikom odmoru.
He Never Died
Ovde mi instinkt nije omanuo, tako da mi nije bilo krivo što sam prvi film koji Henri Rolins (bez benda) radi u glavnoj ulozi, ostavio za posle praznično dosađivanje. Realno, filmu nema šta da se zameri, sve to ide svojim tokom, odradi to što je naumilo, ali mu i dalje nešto nedostaje da preskoči u prvu ligu. Rolins je odličan kao čudak koji spava po ceo dan, igra tombolu sa penzionerima i generalno mu je život malo “neuobičajen” i bez toga što ženski plod davne telesne ljubavi, poželi da upozna tatu u trenucima dok mu dilera nečega (saznate u nekom trenutku čega) maltretiraju krimosi, kojim potom krenu na njega. Ima ovde dosta humora, od crne vrste, a i finih scena nasilja, iako je film sve vreme prilično meditativan. Ako pod meditacijom podrazumevate druženje sa penzionerima i satiranje ovsene kaše. Postoje glasine da će se ovo pretočiti u seriju, pa eto prilike da se utisak malo popravi i ova premisa ostvari ono što obećava.
Gledati sa nekim pred kim hoćete da ispadnete kul, pa mu preporučite malo čudniji film, koji ipak neće da bude ekstremno čudniji kao sledeći u tekstu.
Yakuza Apocalypse
Jakuza film sa tvistom, satira modernog japanskog društva, još jedno ludlilo Takashi Miikea – taglineova za ovaj film ne manjka, jer su ideje fenomenalne, e sad kako su urađene, to je već drugo pitanje. Tek drugi ovogodišnji Miikeov film, ipak je slabiji od onog o kom ste mogli da čitate na godišnjoj listi. U svom standardnom maniru Miike je pokušao da pomeša svaki mogući uticaj i šizofrenu ideju koja mu je u periodu snimanja pala na pamet, pa je nekako uspeo da napravi film gde su jakuze vampiri najmanje neobični likovi. Kao i svi moderniji filmovi, a naročito japanski, i ovaj pati od preterane dužine, pa možemo da ga zamislimo kao efektnijeg, sa bar pola sata manje, koji sigurno ništa posebno ne bi oduzeli priči na smislu. Ali dobro, ko se dohvati ovoga, zna šta ga čeka, pa ne treba mnogo ni da se razglaba, nećete sigurno ovo da gledate sa tetkom.
Gledati sa tetkom, ukoliko hoćete da više ne gubite vreme na subotnje popodnevne posete kod nje.
Autor: RadomirZvoncek
COMMENTS