Chiraq
And tell Spike Lee he’s a goddamn nigger – Tyler the Creator
Spike Lee je glasan lik koji je imao svašta da kaže na temu rasizma i položaja crnaca u Americi u proteklih 20-ak godina. Njegov rad je imao više ili manje uspeha. Ovaj film… pa ne znam šta da kažem. Lik je napravio hip hop grčku dramu, tj. odgovor na Aristofanovu Lisistratu. Sve je naravno povezano sa time da u Čikagu ima više mrtvih nego u Iraku i Avganistanu. Glavni ženski lik Lisisitrata se zabavlja sa Chiraqom koji je na čelu bande Spartanaca, a u ratu je sa Trojancima koje predvodi jednooki Vesli Snajps. Rat bandi utiče na nedužne civile i Lisistrata, da bi sprečila nasilje na ulicama, sve žene poziva na celibat, tj. zabranjuje seks gangsterima. Podiže revoluciju, koja se budi širom sveta, sa sve sloganom “no peace, no pussy”. U svakom slučaju, ovde nastaje farsa, za koju bi Spike Lee jako voleo da je najuspešnija satira u proteklih par godina, ali nije. Sve ovo je jako zabavno, ali ovde satire nema, osim ako ne posmatramo mlade crnkinje koje se satiru… ajde neću da budem bezobrazan. Besmislen film, koji se poziva na starogrčku komediju i ima Džon Kjuzaka kao belog sveštenika koji pripoveda pravične stvari. Deluje kao dobra zabava, ali je problem što Spike Lee misli da je ovim filmom objasnio neke stvari i da će ljudi o njemu pričati kao o Do the Right Thing ili 25th Hour. Spoiler alert – neće!
Gledajte sa drugom koji se baš loži na hip hop. On će sigurno kontati sav taj dijalog u rimama.
Sisters
Tina Fey je najlepša i najbolja žena na svetu. Pa nekoliko mesta prazno. Pa onda ide Amy Poehler. Kad njih dve smestiš u isti film očekuješ vatromet, orgazam, i orgazam povodom vatrometa. Doduše, imale su njih dve već film, ali smo bili spremni da zaboravimo na to i da hajpujemo novi. E pa jbg dragi gledaoci, dobili smo novu Baby Mamu. Dve najsmešnije žene na svetu, koje su dostigle vrhunac na televiziji sa Parks and Recreation i 30 Rockom, ipak nisu uspele da svoj humor prenesu na veliki ekran. Ovo je priča o dve sestre koje se vraćaju kući, koja je prodata, i pošto treba da se isele, reše da naprave žurku za svoje drugare, koji svi već imaju decu i odrasle živote. I to je to, gledamo neku vrstu Project X-a sa ljudima u kasnim tridesetim. Pritom, maše se fore i ništa od ovoga nije smešno. Ja sam se trudio da razumem, ali Tina Fey ostaje na Mean Girls što se tiče uspešnih celovečernjih uradaka, a Amy Phoeler još uvek čeka svoj uspeh na velikom platnu. Ja im to najiskrenije želim u 2016.
Gledati… pa nemojte gledati, skinite 30 Rock i Parks and Recreation, pa ispočetka utvrdite koje su to carice.
Autor: Miloš Dašić
Bound to Vengeance
Naslov koji sam propustio na FEST-u, pošto sam procenio da nije vredan pažnje. U međuvremenu ga je nahvalilo par ljudi čije mišljenje kao cenim, pa sam ipak odlučio da mu dam šansu i nabavim ga sporednim kanalima. I osim što ću morati da počnem da preispitujem mišljenje nekih osoba, nisam dobio skoro ništa. Ovo je najlekše objasniti kao Room sa ubijanjem. Riba koju je oteo manijak uspeva da se oslobodi, ali skapirava da nije jedina i sa otmičarem kreće da ih oslobađa. A onda, naravno, sve što može da pođe naopako, pođe naopako. Zvuči kao interesantna ideja i nešto što bi moglo da bude zanimljivo za ljubitelje žanra. Međutim, isporuka je skoro pa nikakva. Radnja ima zanimljive obrte, ali onda skapirate da vam uopšte nije jasno zašto je to iko uradio. Neki potezi mladog autora jesu hrabri, ali to nikako nije samo po sebi dovoljno, pošto se ne uklapaju u smislenu celinu. Imao sam i dosta vizuelnih problema, jer sve deluje kao da je snimljeno za kablovsku TV mrežu, a ta estetika baš i ne ide sa celovečernjim filmom.
Gledati ako baš nema ništa drugo i ako hoćete da pokažete devojci da niste baš najgori na svetu, jer eto kakvih muškaraca na svetu ima.
4got10
Ovo je film koji u naslovu ima igru reči sa brojevima, a alternativni naziv mu je The Good, the Bad and the Dead. Zar to nije dovoljno za početak? Verovatno ga nikada ne bih pustio da nije glumačke postave, ali se nisam pokajao, jer sam dobio sasvim zabavno filmče za nedelju popodne. Navedeni glumci su veterani akcijaša, koji trenutno glume u različitim kombinacijama u po čestrdesetak filmova godišnje. Jeste da je glavni lik, najnepoznatiji ovde, Džoni Mesner, malo drven u izvedbi, ali mu odličnu podršku daju Dolf Lundgren, Deni Treho i Majkl Pare. Šta da radim kad sam slab kad na omotu vidim iste ljude, kao kad sam obitavao u video klubovima pre 20 godina. Mogli bi da ga stavimo u žanr urbanog tarantinovskog vesterna. Ovo tarantinovski znači da nema baš mnogo konkretne akcije, ali ima dosta trilerskih preokreta, sa brdom patkometrije. Smešno mali budžet povremeno zavrišti sa ekrana koliko se primećuje, mada se i pokriva nekim stvarima, pa ne deluje toliko jeftino. Kad i dođe neke akcije, ona deluje kao da je namerno loša i dobija neki treš šarm. Mislim da to nije urađeno namerno, ali bože moj, ima ovde zabave za gledanje, naročito ako volite ljude koji su poslednje ozbiljne pare zaradili sredinom devedesetih.
Gledati sa nekim ko nije gadljiv na ostarele akcione heroje.
Autor: Radomir Zvoncek
COMMENTS