Logan
Igraj za život, Loga-ne!
Superherojski filmovi su toliko okupirali bioskope (he he kapirate, hint hint Zvezda?), da su u nekom trenutku morali i da evoluiraju (superheroji da evoluiraju, kapirate?). E, pa Logan je to uradio baš kako treba. Za ova dva sata kvalitetne marvelovske zabave smo uz suze, znoj, krv, crevca, odsečene udove i delove faca, dobili taman još nešto više, kako bismo mogli da se osećamo potpuno zadovoljno. Kao neko ko ne čita stripove, mogu da probam da postavim premisu. Sve se dešava u nekoj bliskoj budućnosti i dobijamo ove moderne varijante strip junaka. Na krilima ženskog Tora, Betmena na kreku i Wonder Woman u crnom, mi ovoga puta i vidimo olinjalog Vulverina alkoholičara, koji čuva profesora Xaviera koji je izlapeo. Frka i gungula počinje kada se pojavljuje devojčica koja poseduje iste moći kao i Logan. Da vam ne spojlujem ništa, ali: „ne gajiš tuđe dete Logane… Logane… Logane-e-e!“. Motiv koji se provlači kroz celu priču je važnost nekog starijeg, sličnog tebi, koji će te izvesti na pravi put. Koji će u tebe usaditi sve moralno, sve ispravno i sve što ti je potrebno da razlikuješ dobro i zlo. To je motiv roditeljstva, a u ovom slučaju posebno motiv oca. I naravno, kao u nekim životinjskim carstvima, kao što je crtani film Kralj lavova, deca preuzimaju ulogu oca, kada njihovog oca ubije zlo. Film bi skoro isto funkcionisao, čak i da nije superherojski. Radio bi i da umesto silnih oštrica iz šaka, Logan drži pištolj i kreće u totalnu osvetu. Možda sam veliki fan Denzela, ali film mnogo podseća na Man on Fire. Završava se kako bi svaki film trebalo da se završi. Tako što „želeo bih da, imena naša ponovo stoje, u kori divljeg kestena.“
Gledati sa vašim političkim ocem, koji je naravno politički mrtav.
Autor: good_neighbor
Split
Pre dve godine sam na ovim stranicama objavio da se M. Night Shyamalan vratio u normalne tokove i snimio, tada već iznenađujuće, dobar film. E sad, Split verovatno ne bi prošao psiho-test za neki posao, ali sigurno nije ludi rođak koji psuje sve na slavama i piša po ulici, kao veći deo indijčeve karijere. Nisam čuo da je do sada neko postavio ovu tezu, ali mi ovaj film deluje kao neki SF-horor iz pedesetih, ili s početka šesdesetih, gde se neka falinka, u ovom slučaju mentalna bolest, tretira na toliko preteran način, da stvarno ne mogu da shvatim kako je ovo prošlo kontrolore političke korektnosti. I postavka je jednostavna, kao da se radi o nekim davnijim vremenima, i čak neuobičajeno za ovog autora – glavni lik, koji u sebi nosi 23 ličnosti, otima tri devojčice kako bi im… uradio nešto, što nije baš najasnije, jer sve zavisi od toga koje parče uma mu je u tom trenutku preuzelo telo. Nema puno likova, sve se dešava u malim prostorima, ali Shyamalan uspeva da održi dinamiku, napetost, pa i povremene šokove, tako da se čini da ipak nije izgubio bar deo magije, zbog koje smo ga zavoleli na Šestom čulu. E sad, ovo povremeno baš škripi na nivou priče, ali za divno čudo, ne smeta preterano, jer glumci uspevaju da izvuku maksimum. Džejms Mekavoj je sjajan kao izmučeni Kevin, koji se bori da zauzda varijacije svoje ličnosti, dok se iza brda valja još jedna, do sada najopasnija. Nasuprot njemu je prelepa Anja Tejlor Džoj (The Witch), opsednuta sopstvenim demonima, pa u skladu sa tim, iako žrtva, često i ima razumevanja za svog otmičara. I sve to se lepo vozi na nekom psiho-trilerskom zapletu, uz blaga truckanja, a onda dođe poslednja deonica filmskog puta. Suptilnost stvarno nije osobina koju Shyamalan ceni. A onda dođe i onih čuvenih poslednjih par minuta za obrt. Ja sam umro od smeha, ali razumeću ako neko hoće da ga pronađe i nalupa mu šamare. U svakom slučaju, lepo sam se grešno zabavio, a odlično ide i uz seriju Legion, sa sličnom tematikom.
Gledati sa onima koji misle da je Shyamalan puk’o tek posle Unbreakable.
John Wick: Chapter 2
Posle nastavka, možemo da kažemo da je ovo definitivno jedna od boljih akcionih franšiza XXI veka, koja bi mogla da se nazove i Sad Keanu: The Movie. Doduše, to i nije toliko teško postići, ako prihvatimo da su CGI efekti i Majkl Bej, posle dvehiljadite, prilično upropastili jedan od najplodonosnijih filmskih žanrova. Pošto je propao (po meni neopravdano) u pokušajima da revitalizuje čist kunf fu film, naslovom Man Of Tai Chi, Kianu Rivs se vratio modernijem pucačkom akcijašu, sa dosta tabanja, i od Džona Vika stvorio novog anti-heroja, na kog će moći da se lože i klinci, ali i oni koji ga pamte kao onog jednog iz Bila i Teda. Poglavlje 2 se direktno nastavlja na prvi film, Džon završava svoju osvetu i ponovo zakopava ratnu sekiru, pištolje, automate i noževe. Ipak, povratak Babaroge, kako ga znaju u kriminalnom svetu, nije mogao da prođe nezapaženo, javljaju se stari dužnici, i da bi poptuno prestao sa ubijanjem, mora da pobije još gomilu ljudi. Logično. Nastavak dodatno proširuje mitologiju, pa otkrivamo nova pravila sveta podzemlja sa kodeksima, neutralnim teritorijama, medaljonima sa zakletvama i okruglim stolom bosova, pa vam više deluje kao da gledate nekog Gorštaka, nego film koji se navodno dešava u realnom svetu. Ipak, ta doza preteranosti je jako zabavna, naročito ako se uzme u obzir da akcija, iako prekvalitetna, često postaje repetitivna, i već posle dve tuče vam je jasno kako će Vik da sjebe i sve ostale protivnike. Mada, ako stvarno volite akcioni film, to vam neće mnogo smetati, negativci su prezabavni, sve je, ako ništa, odlično tehnički izvedeno, pa sigurno ne treba propustiti nastavak, koji je već u pripremi.
Gledati ako želite da u istom kadru vidite kako je i Neo i Morfeus prop’o.
Autor: Radomir Zvoncek
COMMENTS