Wiener-Dog
Filmovi Todda Solondza su događaj. Ok, nisu baš za sve, ali za onih nekoliko fanova sigurno. S tim što svi mi moramo da se pogledamo i kažemo da je, sem remek dela Happiness i jako dobrog Storytelling, malo šta uspelo da isprati hajp oko ovog autora. U poslednjih petnaestak godina nije se baš snalazio i progurao je nekoliko naslova samo na osnovu svog imena. Ovo je prvi film gde se približava svojim najboljim delima. Približava, ali ih ne stiže. Četiri priče, koje povezuje jedan jazavičar (da li je moguće da mi u našem jeziku nemamo utvrđenu reč gde jazavičara zovemo viršla-pas, ili viršlar, ili šta god). Solondz je pomoću empatije, koju svako normalnio živo biće oseća prema psima, rešio da se sprda sa nama. Svoju paletu kreatura i depresivnih likova stavlja u isti kadar s psom i na osnovu toga pokušava da napravi već ustaljenu muljavinu crnog humora i gadnih ljudskih poteza. Tako u prvoj priči imamo klinca koji preživi rak, majka i otac mu kupuju psa, ali ga drže u kavezu, i podvezuju mu jajnike, sa sve divinm rasističkim objašnjenjem zašto. Pritom, cela priča je klasična sprdnja na Boyhood, što vidimo u nekoliko preslikanih kadrova, a i majku glumi Linklaterova heroina Juliee Delpy. U drugoj priči, Greta Gerwig sa psom i simpatijom, jednim od braće Culkin, posećuje simpatijinog brata i suprugu mu, oboje sa Daunovim sindromom. Porodično, lagano. Treća priča je možda najličnija, Danny de Vito glumi profesora na filmskoj akdemiji, koji mrzi svoj život i svoje studente, a i studenti njega. Solondz je inače profesor na jednoj ovakvoj akademiji, tako da je realno da je film iskoristio za mali lični obračun sa ljudima kojim predaje. U četvrtoj priči, Ellen Burstyn je žena na umoru koju posećuju dečije verzije potencijalne nje same. I da, ako vam je ovaj morbidfest deluje previše mekan za Solondza, imate trešnjicu na šlagu, ali da vam ne spojlujem, gledaćete ovo na Festu kapiram. Solondz je onaj lik iz poslednjeg reda koga su svi maltretirali, čak i na filmskoj akademiji (otud konstantno prozivanje svojih indie kolega u filmovima) tako da je svaki njegov film svojevrsna terapija, odnosno njegov način da prosto ne prolupa, uzme pušku i krene redom kao jedan od likova iz filma Happiness.
Gledati ako i dalje mislite da je Happiness jedan od najvažnijih američkih filmova u poslednjih 30 godina, u suprotnom i ne morate.
Chuck Norris Vs. Communism
Prvo, priznajte da niste čuli bolje ime za film u skorije vreme. Ostvarenje koje potpisuje rumunski reditelj Ilinica Calugareanu je prikazano na festivalu dokumentarnog, ali tada nismo stigli da ga uhvatimo, pa hvala torentima, kojih je danas sve manje, a pomažu nam da nađemo ovakve bisere koji će retko biti prikazivani. Počinjem ovako priču, jer je film upravo o nečemu sličnom. Osamdesetih, a i ranije, za vreme Čaušeskua, ljudi su se skupljali po kućama i gledali američke akcione filmove, koje nisu imali prilike da vide u bioskopima na državnoj televiziji. Filmovi su naravno bili zabranjivani jer su širili kapitalizam i američki imperijalizam. Ljudima nije to toliko značilo, koliko saznanje da postoji i drugačiji život iza gvozdene zavese, ali i dobra zabava. Otudi naslov. S tim što ovaj film, sem Norrisa, slavi i Van Dama, i Stalonea, kao i druge filmove koji su bili zabranjivani, poput Isusa iz Nazareta. Dvoje glavnih boraca za slobodu filmske reči i dva glavna junaka su Teodor Zamfir, lik koji je švercovao VHS kasete, prvo naravno iz finansijskih razloga, a zatim kad je video da se na taj način i bori protiv vlasti. Nije razjašnjena njegova povezanost sa vladajućim strukturama i ko ga je puštao da radi te stvari. Drugi lik je Irina Nistor, žena koja je sinhronizovala filmove. Radila je za državnu televiziju, a onda odlazila u neki podrum, gde je krišom nahovala i po 10 filmova za veče. Za Rumune je njen glas, a i ona sama, simbol ovog vremena, teško im je da gledaju neke od tih filmova bez nje, a čak nisu prihvatali ni likove koji su došli posle. Imamo na kraju filma i njihove ispovesti, gde preuzimaju malu ulogu u sklanjanjanu Čaušeskua sa vlasti, ali to je isto kao da kažemo da je rokenrol srušio Miloševića i da su u petom oktobru ključnu ulogu imali Kanda, Kodža i Nebojša i Darkwood Dub. Nećemo da se zajebavamo! Ostaje ipak da je ovo fina ispovest ljudi koji su u nekim zajebanim vremenima dolazili do filmova, i iz njih učili o svemu od zapadne kulurure, do mai gerija.
Gledati sa ljudima koji vole rumunske filmove, konačno možete da se nađete na jednom naslovu.
Autor: Miloš Dašić
Hard Target 2
Kada uspeš da snimiš dostojan nastavak nečega što je (pre više od 20 godina) potpisao legendarni Džon Vu u naponu snage, onda si faca. OK, reditelj Roel Reiné jeste iskusni zanatlija, ali je ovde stvarno uspeo da iz pravo-za-video naslova i malog budžeta izvuče ono najbolje. Naravno, svega toga ne bi bilo, da glavna zvezda nije Scott Adkins, čovek za koga ste verovatno već shvatili da mi je veliki man crush, i trenutno možda jedini koji bi mogao da zameni Žan Klod Van Dama na pravi način. Radnja je uglavnom preslikana iz prvog dela – bivši MMA borac zbog ubistva protivnika u ringu i griže savesti pobegne na Tajland, pije da ga zaboravi, za lovu se šiba po nekim ambarima i žurkama, a onda dobije nepristojnu ponudu koja može da mu promeni život. Naravno da milionski honorar ne može da se dobije u ringu, već je cilj da pobegne grupi gadnih bogataša, koji se zabavljaju tako što love ljude. Sa tom bulumentom, uz svu tuču i pucnjavu imamo i malo društvene kritike, jer su lovci klasični jednoprocentaši – zadrigli redneci, dokona naslednica iz koje vrište daddy issues, genije kompjuteraš koji ne zna ništa o realnom svetu, i tako dalje. Tu je i glavni negativac koji organizuje lov, a maestralno ga tumači jedna od najzajebanijih faca sa ekrana ikada – Robert Knepper, a ako vam ime ne znači ništa, setite se T-Baga iz Prison Breaka. Pošto se sam lov dešava u Mjanmaru, a u organizaciji pomaže i vojska, kapiram da je ovo vrhunska reklama za tu zemlju – nemamo baš šta da vam ponudimo, ali možete da dođete da ubijate ljude. Imamo uz osnovnu priču i malo ljubavi, pa malo prevare, pa malo lekcija da treba poštovati prirodu, ali uglavnom je tabanje. I to urađeno tako da svaki udarac i vas zaboli. Realno jedna od boljih koreografija borbi u poslednje vreme. Sve u svemu, čekamo nastavak, ili sa Adkinsom, ili sa nekom drugom mladom zvezdom borilačkog filma.
Gledati sa ljudima koji se sećaju Van Damove mullet frizure iz originala.
Kickboxer: Vengeance
Van Dama baš mnogo pominjemo ove nedelje, ali rešili su izgleda svi da snime nešto što s njim ima veze. Ako polazimo od ideje, jasnije mi je zašto je ovo napravljeno, nego prehodni naslov – mnogo je poznatiji film, a i sam Van Dam se pojavljuje. Doduše ne kao glavni lik (koga je tumačio u originalu) već njegov učitelj. Realizacija ovog reboota je s druge strane, očajna. Priča je ista, totalna osveta zbog ubistva brata, ali kako je to izvedeno je za zaplakati. Glavni lik je toliko neharizmatičan i drven, da boli kad se ušeta u kadar. Jedini što malo vadi film jesu sporedni likovi, koji su fenomenalni, ali imaju mao prostora, ili su potpuno neiskorišćeni. Osim Van Dama, ali ni on baš nije imao s čim da radi. Tu su još i, nažalost pokojni, Darren Shahlavi (možda ga znate kao negativna iz Ip Mana 2), MMA heroina Gina Carano (Angel Dust iz Deadpoola), ali najveći utisak ostavlja Batista, kao glavni negativac. Kečerska zvezda dokazala je da može da radi i blokbastere (Guardians of the Galaxy), a ovde pokazuje svima od kakvog se drveta parket pravi. Problem je pto je većina ovih likova naterana da izvodi užasne koreografije i da ih snima neko ko ne može borbu da uhvati ni za glavu ni za rep, pa vam povremeno baš i nije najjasnije ko tu koga bije. Šteta i za proćerdanu egzotičnu lokaciju (opet neki Tajland valjda). Ima par simpatičnih detalja koji donose malo humora, kao što su inivativno treniranje sa volovima i kokosom, i pokušaj fajta na slonu, ali to je uglavnom to. I glavna glumica je eye candy, ali ništa preko toga. Na neku foru, ovo će dobiti i nastavak za koji su najavljeni Planina iz Game of Thronesa, Kristofer Lamber, Tajson i Ronaldinjo (?!?). Jbg, nateraće me bar da bacim pogled, mada kapiram da ću zažaliti.
Gledati sa ljubiteljima originala, a i tada od nekog 50 minuta, da dočekate odjavnu špicu, tokom koje je najbolja fora u filmu.
Jean-Claude Van Johnson
Kad smo već toliko pažnje posvetili Van Damu, red je da pomenemo i njegov novi TV projekat. Za sada smo mogli da vidimo samo pilot, ali reakcije su bile dobre, tako da kapiram da će mu Amazon dati punu seriju. Koliko je Žan Klod u svojim realnim pijanim TV pojavljivanjima umeo da bude iritantni majmun, kad god da je glumio sebe, deluje kao da baš nema problem da se zajebava na svoj račun. Setimo se filma JCVD, gde je potpuno ogolio sebe kao čoveka i oronulu zvezdu. U JCVJ naglasak je na komediji, pa sve primedbe na račun njegovih godina idu u komičnom smeru. Otkrivamo da je on u stvari paralelno sa glumačkom karijerom i tajni agent, pa pratimo kako se vraća na posao posle duže pauze. Ne možemo mnogo da govorimo samo na osnovu prve epizode, ali moglo bi ovo da bude uspešno. Ima dovoljno samoreferentih fora, zajebancija na račun industrije i lažnih filmova (akciona verzija Toma Sojera) da vas zadrži uz ekran pola sata. I dva sidekicka (od kojih je jedna i love interest) funkconišu dobro, pa očekujemo da se sve ovo dodatno razvije u budućem serijalu.
Gledati samo sa onima kojima je Timecop bolji od Loopera.
Autor: Radomir Zvoncek
COMMENTS