10 najrepriziranijih filmova na domaćoj televiziji

02

Osmeh na licu Jerryja Seinfelda na pomen reči „repriza“ bih mogao da objasnim zaradom od 3,2 milijarde dolara, koje je od 2002. godine inkasirao na ime repriza serije Seinfeld, pa je možda bolje pitanje kako bih objasnio svoj glupi osmeh nedeljom uveče, dok gledam generičku romantičnu komediju sa, recimo, Hillary Swank i Gerardom Butlerom na prvom programu RTS

Prva asocijacija na reprize su serije iz devedesetih, koje ostavljaju gorko-sladak ukus u ustima: Cosby Show je izgubio sve izglede za TV reprize za narednu večnost (i jednu TV sezonu preko toga) nakon otkrića da je Bill Cosby drogirao i silovao više desetina žena, što je uzrokovalo uklanjanje njegove statue iz Disneylanda, slično uklanjanju statue Saddama Husseina sa trga Firdos u Bagdadu. Slatki deo celokupnog utiska, potiče od mnogobrojnih repriza serija poput Friends i Sex and the City, koje su postale sentimentalno putovanje u prošlost, dok se pokušaji cenzure od nas sa druge strane ekrana ogledaju u kreiranju tematskih cugopola, u čijoj kulminaciji se prestaje sa gledanjem pomenutih, jer smo previše pijani da bismo gledali u televizor. Pri tom, nije prošla nijedna repriza bez reaktivacije određenih emocija: nerviranje kada Aidan Shaw krivi kičmu gletujući stan Carrie Bradshaw uzalud, ili osećaja ispunjenja kada se Rachel Green ipak iskrca sa aviona za Pariz.

Do početka novog milenijuma smo sa kanala sa nacionalnom frekvencijom konzumirali dobre i loše projekte Siniše Pavića, vikend-popodneva sa Jelenom Bačić Alimpić, jedan prime time tokom radne nedelje sa Milovanom Ilićem Minimaksom i po jedan kviz sa svakog kanala, bez postavljanja pitanja da li je možda Holivud umro? Da nije interneta, severnokorejski bismo bili ubeđeni u to da je Holivud zaista stao i da ponuda gotovo ne postoji. Vlada Vojislava Koštunice je ipak donela nešto dobro: nakon petooktobarskih promena se stekao utisak da je i televizija počela da „diše“. Krenulo se sa otkupljivanjem prava na serije nagrađivane Emijima i filmova sa Oskar-istorijom od samo par godina starosti. Lično bih se zahvalio pojedinim televizijama na emitovanju serija poput The Sopranos, The Wire, South Park i The Shield, a verujem i da bi se značajno mlađi od mene zahvalili na Sunđer Bobu.

Bitnija kategorija od omiljenih filmova je kategorija filmova koji se nikada ne preskaču kada se uhvate na TV-u, a u moje pikove su, povremene reprize i Pinkova Pandorina kutija filmskih kanala, tu uvrstile In Bruges, Pulp Fiction, Groundhog Day i Big Lebowski. Kada uspeš da formiraš ovakvu listu, znači da ipak ima nečeg uzbudljivog u vezi sa reprizama. Televizija je deo istorije, a repriza istorijskih sadržaja, nije isto što i ponavljanje istorije. Na stranu to što se sve to gleda u Srbiji. Pop kultura, kao najbitniji sporedni životni adut pored fudbala, ne sme postati manje bitan adut ni u trenucima neprijatnosti, tj. obeležavanja jubilarnih desetih repriza Srećnih ljudi, Boljeg života, ili Porodičnog blaga. Kao neko ko podjednako veruje u dobre i loše filmove i serije, nadam se da reprize sladunjavih romkomova nedeljom u devet uveče, i jugoslovenskih serijskih aduta radnim danima u 20 sati, neće potpuno nestati, zato što takve čine i moju ličnost onakvom kakva jeste, nakon svih tih odgledanih repriza. Prošlodecenijski utisak o najrepriziranijim filmovima koje smo gledali na prvih 8 kanala našeg daljinskog upravljača izgleda ovako:

10) Two Weeks Notice (2002)

Ranih dvehiljaditih godina se dalo zaključiti da je malkice arogantan šarm, Hugha Granta činio prirodnim naslednikom prezimenjaka Caryja, koji bi možda u svojoj eri mogao da osvoji srce Rosalind Russell, Katharine Hepburn, ili Ingrid Bergman. Sandri Bullock je Two Weeks Notice nešto kao Goodfellas. Film koji otvara scena Bullockove u ulozi pro-bono advokata/aktiviste sa Harvarda, koja leži ispred mašina zlih kapitalista, struji ka lukrativnoj životnoj rutini, koju popunjava sve osim onog što je htela da bude posle fakulteta: razmaženom bogatašu George Wade-u bira kravate i dušeke i obavlja druge trivijalne poslove, koji joj polako odranjaju inteligenciju i degradiraju svo ono učenje na Pravnom fakultetu. Kraj filma je razlog zašto je ova klasična hjugrantovština Goodfellas Sandre Bullock: sve što je mrzela u vezi sa ljudima i predstavljala kao svoj lični horor, radiće do kraja života, isto kao što se Henry Hill u monologu na kraju pomenutog Scorseseovog filma, pomiri sa životom prosečnog čoveka iz predgrađa koji je u programu zaštite svedoka.

9) The Nanny Diaries (2007)

Volim da posmatram filmove Scarlett Johansson kao nastavke spota za pesmu What Goes Around, Comes Around Justina Timberlakea. Ako je u Vicky Cristina Barcelona otišla u Barselonu, kako bi prebolela raskid sa Timberlake-om, The Nanny Diaries je njen život nakon povratka sa tog pokajničko-ributujućeg puta. Zabeležen više puta u nedeljnom prime time-u na nacionalnoj televiziji, scenario ovog filma je „vratio“ Scarlett za sve što je uradila Justinu: dodeljivanjem sudbine dadilje zahtevnog deteta, još zahtevnije majke snobovskih navika, uz poštovanje bizarnih i iscrpljujućih pravila dadiljanja u elitnom delu Njujorka, doživela je slučajan susret sa, ispostaviće se, “živeli su srećno do kraja života parnjakom” Chris Evansom. Hemiju između njih dvoje je prenela i u Avengers franšizu i ostavila važnu lekciju svima nama, a to je da se Scarlett Johansson uvek izvuče.

8) Swordfish (2001)

Da Quentin Tarantino nije okušao sreću sa John Travoltom u filmu Pulp Fiction danas bismo se možda pitali – Šta se desilo sa onim likom iz onog mjuzikla? Travolta je tokom karijere odbijao mnoge velike uloge koje su posle njega pokupili raznorazni Tom Cruiseovi i Tom Hanksovi, poput onih u Top Gunu, Green Mileu, Forrest Gampu i Apollu 13. Film koji ga je uvrstio na mesto viđenijih A-listera iz Holivuda na domaćoj televiziji je previše glup, ali iz nekog razloga previše zanimljiv da bi se propustio. Možda je Sabljarka bila nepropustiva zbog Halle Berry u ulozi isključivo dobre ribe, ili Hugh Jackmana nakon rođenja Wolverina na filmskom platnu, ali je hakerska začkoljica u filmu bivala sve jasnija, nakon reprize na svaka tri meseca, posle ponoći, proizvoljnog radnog dana televiziji Prva.

7) Bridget Jones’s Diary (2001)

Gledanje ekranizacije bestselera Helen Fielding je pre 15 godina odbijalo gledaoce, na isti način na koji je 50 Shades of Grey E.L. James odbijao gledaoce prošle godine. Marketinško probijanje leda se uspešno završilo predstavljanjem detalja dnevnika krize jedne tridesetogodišnje Engleskinje, kao dela trilogije u kojoj se ovaj film našao sa naslovima Four Weddings and a Funeral i Notting Hill, a koji dele Hugh Granta i London novog milenijuma kao zajedničke elemente. Bridget Jones (Renee Zellweger) je bila između dva muškarca, sa običajem u preterivanju u jelu, piću i nikotinu, što je ometalo u ostvarivanju mentalnog zena, a publiku je izbor između Mark Darcyja (Colin Firth) i Daniela Cleavera (Hugh Grant) podelio kao moje roditelje rasprava da li su biljni ili voćni čajevi bolji za sređivanje prehlade.

6) The Devil Wears Prada (2006)

Razlog zbog kojeg iznova uživam u reprizama đavoljeg ovaploćenja Meryl Streep, u ulozi okrutne urednice modnog časopisa, je zato što njen portret Mirande Presley predstavlja slavski ručak od pet jela. Za dve klase slabiji od ostalih slojevitih uloga koje je Streepova ostvarila u filmovima poput Kramer vs. Kramer, ili Sophie’s Choice, Miranda Presley je izazvala jednako značajan aplauz poput gore pomenutih uloga sa Oskar laureatima. Jedina mana ovog filma je minorna doza realnosti, koja je uzrokovala potpunu nezainteresovanost gledaoca za likove kada nisu u kadru. Savršen kasting je popunio sve šupljine ovog filma (inače Ramba za sve sveže svršene studentkinje novinarstva na Fakultetu političkih nauka) zato što je Stanley Tucci dokazao da je najbolji epizodista na svetu pored John C. Reillyja, Emily Blunt da je najpotcenjenija glumica današnjice, a Anne Hathaway da na nju treba računati kao na nekog ko bi se izjednačio u Oskar nominacijama sa Meryl Streep.

5) Law Abiding Citizen (2009)

Gerard Butler je Bradley Cooper u svetu Colina Farella. U prvoj deceniji 21. veka je toliko snimao, da bih mogao da ga zamislim kako izvlači mokar scenario iz reke i uzbuđeno konstatuje „Ovo je dobro!“. Iako je bio deo filma koji je ozbiljno razmatran za ovu listu (P.S. I Love You), tugaljivog filmića za vašu majku, Butler je odigrao i ulogu briljantnog psihopate Clyde Sheltona, u ratu protiv čitavog sveta, gde je dosta podsećao na haška prepodneva Vojislava Šešelja. Law Abiding Citizen se nakon reprize na jednom od kanala sa nacionalnom frekvencijom, neretko može naći označen u statusu na Facebooku onog lika iz tvog odeljenja kog niko nije gotivio (a uvek je bilo mnogo ljudi oko njega iz nekog razloga) sa slikom postera filma uz caption: „Najjači!“

4) Kad porastem biću Kengur (2004)

Besmrtan i proročki film. Godina za nama je dokaz moći predskazanja karaktera Kengura, zato što je Lester u stilu Istviča gazio velikane i osvojio titulu Premijer lige, Aleksandar Šapić se i dalje nešto pita na teritoriji Beograda, a svakog trenutka očekujemo leteće tanjire iznad nekog voždovačkog solitera. Nijedno ljudsko biće na teritoriji Srbije ne polaže puno pravo na kritikovanje društvene zajednice, ukoliko nije bar sedam puta ispratilo jednu klasičnu subotu na Voždovcu po scenariju i u režiji Raše Andrića.

3) Prvih pet delova Harry Potter franšize (2001-2007)

U 2016. godini, Harry Potter franšiza deluje kao neka vrsta zabavnog parka u koji se gledaoci vraćaju maratonskim gledanjem oko 1200 minuta filmova, ili ponovnim čitanjem knjiga. Filmski serijal je vizualizovao mnoge fantazije čitalaca, uz blagoslov J.K. Rowling, zbog koje su i filmovi evoluirali jednako graciozno kao knjige. Sa četiri različita režisera, od kojih je svako ostavio lični pečat, film nije žrtvovao nijednog lika iz knjige, niti njegovu priču, radi kontinuiteta. Zamislite svoj život sa TV prijemnikom na kom imate samo kanale sa nacionalnom frekvencijom, bez čitalačkog, ili bioskopskog poriva. U poslednjih 10 godina biste od Harry Potter franšize videli samo pet od ukupno osam filmova. Iako se u prvih 5 nalazi najbolji (Prisoner of Azkaban), najduži (Chamber of Secrets), kao i prvi koji je ozbiljnije pristupio čarobnjaštvu i doveo Voldemorta na platno (Order of the Phoenix), onaj koji je prikazao Harryjeve i Ronove avanture sa suprotnim polom, Snape-ovu izdaju i Dumbledore-ovu smrt (Half-Blood Prince), kao i emotivno-akciono vraćanje dugova u drugom delu Deathly Hallowsa, i dalje čekaju svoju televizijsku premijeru. Do tih premijera i kasnijih repriza mogu proći meseci, godine, možda i decenije, ali ja znam da ću do tada uživati u svakoj televizijskoj reprizi svakog dela.

 

2) Love Actually (2003)

Par sati pre božićne liturgije Stanislava Hočevara, RTS podseća građane da je u noći između 24. i 25. decembra katolički Božić, tradicionalnim obeležavanjem reprizom nekrunisanog kralja romantičnih komedija, filmom Love Actually. Pouzdano šarmantna glumačka postava je sa osam ili devet priča o međuljudskim odnosima, demonstrirala napredniji i inteligentniji nivo populizma u filmskom stvaralaštvu. Da stvar bude još besramnija, radnja je smeštena uoči Božića, a 12 katoličkih Božića od izlaska, Love Actually nije samo besramna kupovina publike, već najbolja moguća oda ljubavi kroz romkom, koji će u budućnosti biti najavljivan banerom u odbrojavanju u gornjem desnu uglu naših TV ekrana, kao kod najava za Farmu, ili Tvoje lice zvuči poznato.

1) Munje (2001)

Ako je Kengur bio subota popodne, Munje predstavljaju petak veče u vizuri Raše Andrića. Narodna skupština ima svoja redovna prolećna i jesenja zasedanja, a takav televizijski tretman ima i film Munje. Ipak, sa malo više od dve reprize godišnje na prvih 8 kanala na našem daljinskom, Munje su u proteklih 15 godina doskočile sazvežđu najrepriziranijih srpskih filmova koji čine ostvarenja poput Lajanja na zvezde, Ko to tamo peva, Maratonaca, Varljivog leta ’68 i Mi nismo anđeli. Više nego za bilo koji od ovih filmova, za Munjama postoji neugasiva želja za drugim delom, s tim što bih se zadovoljio da drugi deo bude zapravo isti film, samo iz ugla Maje Mandžuke. Zanima me kakva je bila Rajina žurka pre nego banu Pop i Mare.

Autor: Andrija Savić

4/5 - (1 vote)

COMMENTS

WORDPRESS: 0